Nastavnik Ibrahim Arifaj obratio se javnosti povodom zahtjeva koji je uputio rukovodstvu OŠ “Mahmut Lekić”, a koji se tiče odsustva tokom vjerskog obreda petkom – Dzume namaza u trajanju od 45min.
Njegovo saopstenje prenosimo u cjelosti.
____________________________
Poštovana javnosti, cijenjeni kolege i sugrađani,
Prvi put u istoriji Malisije, danas mi je zvanično onemogućeno obavljanje vjerske obaveze, džuma-namaza, na mjestu gdje čak ni u vrijeme monizma nije postojala ova zabrana.
Polazeći od odgovora koji sam dobio prije nekoliko sati, a koji se tiče mog zahtjeva za učestvovanje u obavljanju obaveznog vjerskog rituala, jednom sedmično, u trajanju od 45 minuta (džuma-namaz), želim da podijelim svoja razmišljanja kao nastavnik u ovoj ustanovi sa oko 13 godina staža i kao građanin ove opštine.
Pitanje o kojem govorimo nije tehničko niti administrativno. Ono se dotiče duboke ljudske dimenzije ukorijenjene u duši, ali i dimenzije nastavnika.
Ono dotiče odnos između znanja i duha, između zakonske norme i poštovanja individualne savjesti. Ustav i međunarodni sporazumi glasno naglašavaju slobodu vjere, mišljenja i savjesti. Ovi principi ne smiju ostati samo teorijske deklaracije, već moraju naći pravičnu i jednaku primjenu za sve građane Crne Gore.
Škola, kao obrazovna institucija, ima misiju da pripremi generacije sposobne ne samo intelektualno, nego i građanski. To znači učiti poštovanju razlika, sposobnosti razumijevanja drugih i cijenjenju kulturne i vjerske raznolikosti. Ako direktor školu ograničava isključivo na pravila (koja sam tumači po svom nahođenju) i raspored, ostavljajući po strani slobodnog duha pojedinca, tada škola ne ispunjava svoju punu obrazovnu misiju.
Zahtjev za učestvovanje u džuma-namazu ne smije se posmatrati kao individualni privilegij, već kao ostvarivanje osnovnog ljudskog prava. Odbijanje ovog zahtjeva postavlja fundamentalno pitanje: kako možemo izgraditi istinski demokratsko i pluralistično društvo ako naše obrazovne institucije ne prihvataju poštovanje vjere?
Stoga ovaj odgovor ne smije biti sveden na okvire administrativne odluke. On treba biti podsticaj za duboku društvenu refleksiju: da li želimo da naša djeca odrastaju gledajući školu kao slobodan prostor za um i duh, ili kao strukturu u kojoj birokratske norme, političke strukture, vjerska pripadnost i lične zle namjere nadvladavaju ljudsku slobodu svakog od nas?
S poštovanjem se sjećam svog pokojnog oca, koji je ovaj vjerski obavezan ritual redovno obavljao, često u džamiji u Dinoshi, uživajući slobodu rada čak i u najtežim vremenima komunističkog režima, kada religija formalno nije bila priznata. Naprotiv, on je oslobađan obaveza u fabrici „Radoje Dakić“ u Podgorici, gdje je bio angažovan na montaži teških mašina, i ta praksa mu nije uskraćena čak ni u tom sistemu.
Što se tiče informacija i pojašnjenja u vezi sa mojim radnim vremenom, napominjem da moje obaveze iznose ukupno 13 nastavnih sati sedmično u prvoj smjeni (vrijeme kada se obavlja džuma), koje se realizuju u potpunosti u toku dva puna dana, dok preostaje samo jedan sat i 45 minuta narednog dana. Ovo jasno pokazuje da poštovanje vjerske obaveze ne ugrožava obrazovni proces, naprotiv, potpuno je u skladu sa organizacijom rasporeda.
Tako da ja poznajem pravi i jasan cilj, a VI sami donosite odluku.
Na kraju, potpuna edukacija je ona koja istovremeno hrani um i duh. Društvo koje ne poštuje pravo na vjeru riskira vlastitu osiromašenost, pa čak i nestanak.
P.S. Obavještavam Vas da ovo saopštenje predstavlja samo početak onoga što će uslijediti u budućnosti to je samo nit mnogo veće mreže koja će se s velikom preciznošću razvijati…
U svakom slučaju, pozivam nadležne organe da se pozabave ovim temeljnim ljudskim pravom koje mi garantuje Ustav Crne Gore, zakoni i drugi relevantni propisi.
Ibrahim Arifaj – nastavnik u OŠ “Mahmut Lekić” u Tuzima.
