Tim je riječima narodni poslanik Ćazim Lukač, za govornicom Skupštine Crne Gore 5. juna 1992. godine, raskrinkao tajnu zločinačku akciju, koju je direktno organizovala tadašnja vlast preko svoje policije. Zahvaljujući njegovim govorom ista je prekinuta. Neki bi, iz obijesti, ovog čovjeka nazvali anonimnim poslanikom, jer je prijetila opasnost od izglasavanja nepovjerenja vlade. Tako ga je nazvao funkcioner iz vladajuće stranke, Svetozar Marović. Taj „anonimus“ je radio po savjesti.
Čak 143 bosanskih izbjeglica, je od 15. aprila do 5. juna 1992. godine kada je akcija prekinuta, „tragičnom greškom“, izručeno paravojsci zločinca Radovana Karadžića. Njegove snage ubile su osamdeset i jedno od njih.
| Ćazim Lukač bio je i narodni poslanik Socijalističke republike Crne Gore (1990-1991) i Republike Crne Gore (1991-1992), komunista, pozorišni glumac, političar, disident i srednjoškolski profesor mašinsko metalske struke. Prvi je javno progovorio i pobunio se, za govornicom skupštine Crne Gore, protiv deportacije muslimanskih izbjeglica, koju je organizovala tadašnja vlast, iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine. Njegovim govorom deportacija je obustavljena istog dana.
Biografija Napustio je Savez komunista kao i članstvo u OKSK, nakon održanog govora Miloševića na Gazimestanu. Zatim se učlanio u Stranku demokratske akcije. Od 1990 je narodni poslanik u Skupštini SR Crne Gore, njegovo prvo prisustvo je bilo na drugoj sjednici, kao i većine poslanika, objavljeno je pored ostaloga pod linkom wikipedia. |
Zbog iskazivanja istine u svoj njenoj golotinji, Ćazim se odjednom našao u životnoj opasnosti. Iako su po poslovniku Skupštine poslanici bili zaštićeni da mogu kazati ono što im je dojavljeno, a ni u ludilu hvatanja za gušu i smrtnih prijetnji, što je on doživio; jedini u historiji Parlamenta Crne Gore.
Na pozornici nove istorije Crne Gore se odigravala neravnopravna borba, gdje je jedini na strani istine bio Lukač, čak ga neki iz njegove stranke SDA Crne Gore nisu podržavali u njegovom nastupu, pa je morao da kaže u svoje lično ime o akciji crnogorske policije. Većina poslanika iz vladajuće stranke je razdražljivo i razjareno skočila sa svojih mjesta, kao cirkuski konji na vrhuncu predstave, kada ih jahač izaziva. Samo što u ovom slučaju konji su trčali do skupštinske govornice. Do tada neviđen primjer cirkuske izvedbe. Provocirali su verbalni sukob najgorim uvredama pred televizijskim kamerama Javnog servisa RTCG. Izvikali su ga kao najvećeg lažova i mrziteljem srpstva. A kada su došli kući, in effigie su ga spalili. Vatra netrpeljivosti prema Ćazimu, neumoljivo je gorjela u srcima onih koji ljube nacionalizam. On nije htio tog dana da se povinuje strogoj disciplini ćutanja, dok istina vrišti u njegovim mislima. Iako ga je stranka odvraćala od toga. Otkrio je pred cijelom bivšom Jugoslavijom zvjerstva tadašnje vlasti, i svjesno rizikovao svoj i živote svojih najbližih, u tom trenutku je imao porodicu sa troje djece. Nepodnošljivi jaram progonstva, ga je godinama unaprijed stezao.
Kao što su i tada mudro ćutali i skrivali zlodjelo, tako čine i danas. U medijima se rijetko spomene nekažnjeni zločin. Nalogodavci ni jednom. A čovjek koji je spriječio deportaciju, ostavlja se po strani. Njegovo ime je duboko potisnuto u prah i pepeo. Sprječavanje ilegalne deportacije pripisuju pseudo junacima, dok su organizatori dokaze o deportaciji uništili, tako da o ovom historijskom događaju buduće generacije neće biti dovoljno osviješćene. Jedino će o njemu svečano, jednom godišnje, govoriti svaka dolazeća i odlazeća vlast jer će im to jačati politička krila. Dok će nalogodavci ostati neprocesuirani.
Šta sa Ćazimom Lukačem poslije svega, čovjekom koji je sam spriječio ubistva nevinih? Pa, tog 5. juna 1992. nije izašao pred skupštinskom salom i televizijskim kamerama sa mišlju kako će se dograbiti slave i medijske pažnje, iako je, ironično, dobio sve suprotno. On se nije nadao nekom odlikovanju za hrabrost, tako da je dobio ono što je htio tog dana. ‘Ali život je stavio u opasnost, to nije sigurno priželjkivao’. Svjesno je to uradio. Bio je zahvalan Bogu što je on, od svih ljudi u tom ratnom vihoru, bio izabran da sačuva nevine živote žrtava rata. Tu je priliku iskoristio. (B.Ć.H.)
