Islamski kulturni centar Podgorica

Jeste li čuli za Jasminu Ploskić, diplomiranu pravnicu iz Mostara?

Znate li za njenu strašnu životnu priču za koju je malo napisati i deset knjiga.

Žene i muškarci, prva trijaža

Eto, ta Jasmina i dan danas traži kosti svoje djece. Traži zemne ostatke kćerkice Ajle i sina Amara. Sin Amar je imao četiri i po godine, a kćerkica Ajla, beba od tek devet mjeseci, kad su ih ubili nevesinjski četnici. Ubili su oni i njenog supruga Hasana. Bijaše to ljeto 1992. godine.

Jasminina strašna priča počinje 22. juna 1992., kad je s cijelom porodicom bila u posjeti svekrvi u nevesinjskom selu Presjeka. Jasmina se u tekstu Roberta Bubala za zagrebački Večernji list prisjeća:

„Ni danas mi nije jasno kako smo bili tako naivni. Tada su Nevesinje već okupirali četnici, a kad smo mi bili u Presjeki, počeli su granatirati selo. Morali smo bježati, pa se nas oko 350 uputilo prema Veležu i Mostaru. Lutanje je trajalo četiri dana, s malo hrane i vode. Kad je jedna granata pala u našoj blizini, skupina se razdvojila. Nas je ostalo 70-ak, a cijela moja obitelj još je tada bila na okupu. Ubrzo nas je zarobila četnička jedinica.“

Onda je počelo ono najstrašnije. Uvertira u živi, realni, zločinački horor. Grupu su prvo odveli u Dnopolje, i započeli s razdvajanjem žena i djeca od muškaraca.

I tako su žene i djeca odvedeni u Nevesinje u gradsku kotlovnicu. Zloglasna Kotlovnica. Kao divlje zvijeri, držani su tu bez bilo kakvih uslova za život četiri dana i četiri noći. Zamislite, bez vode, bez hrane, bez svjetlosti, bez odjeće… Djeca su bili na ivici smrti. I plač je prestao. Ona strašna tišina, zadnjeg dana, kao da je nagovještavala nešto još strašnije što će doći, i što će ovaj horor učiniti krvavijim.

I da, te iduće noći, u gradsku kotlovnicu u Nevesinju su upali pijani lokalni četnici. Jasmina kaže da je odmah znala o čemu se radi.

Silovanje, druga trijaža

Odveli su žene na silovanje!

U svom potresnom svjedočenju, za Večernji Jasmina navodi dalje:

„Tada sam posljednji put vidjela djecu. Ipak, nisam mogla ni pomisliti, nisam htjela vjerovati da su ih u stanju ubiti. Nadala sam se da ću ih vidjeti, da ću im se vratiti i samo sam zato željela sve pretrpjeti i preživjeti…“

Četnici su odveli žene do jednog motela na Boračkom jezeru pokraj Konjica. Tu su bile četiri dana. Pakao neprekidnih mučenja i silovanja.

Pukim slučajem Jasminu i još dvije žene spasio je Radislav Soldo, koji ih je odveo u Nevesinje.

Ono što tada Jasmina Ploskić nije znala, a što joj se vremenom pokazivalo je pusti i strašni fakat da su joj i djeca Ajla i Amar i muž Hasan pobijeni tih krvavih dana nevesinjskog ljeta 1992. Sve vrijeme su lokalni moćnici obmanjivali Jasminu, kako su joj i muž i djeca živi. Kako će biti razmijenjeni. Laž, pusta laž!

Istina o zlu, treća trijaža

A evo i šta se desilo u tom strašnom piru četničkom po Nevesinju i okolici:

Većina ubijenih bošnjačkih civila je zarobljena 27. juna 1992. ,dakle nakon pet dana lutanja po hercegovačkim vrletima. Zarobljeni su u zbjegu u Jasanovom dolu, na planina Velež. Grupa zarobljenih Bošnjaka je brojala oko 80 osoba. Među njima žene, djeca, starci, iznureni, bolesni… Među njima Jasmina, suprug Hasan, beba Ajla i maleni Amar. Među njima ova, samo jedna životna priča, koja se uskoro pretvorila u pakao.

Eto tako, odmah nakon zarobljavanja dovedeni su nevini ljudi pred školu na Zijemljima gdje su ih lokalni stanovnici srpska vojska mučili i ponižavali. Na svakovrsne, mozgu i pameti strane načine. I to je trajalo cijeli dan. Jasmina je u tom paklu gledala samo na svoju djecu. Samo da se djeca izvuku.

A onda je počela trijaža.

U prvoj su razdvojeni muškarci i žene.

Jasmina se prisjeća za Večernji list:

„Mi smo sjedili s jedne strane ceste, a naši muževi s druge. Gledamo jedni druge i šutimo, trpimo uvrede, ponižavanja, pljuvanja. Posebno su grube bile njihove žene i malodobna djeca. Kad im je stigao komandant Zdravko Kandić, muškarce su odveli vozilima. Muž i ja tada smo se pogledali. Tada sam ga posljednji put vidjela živa. Uputio mi je pogled koji je sve govorio, a meni uvijek krenu suze na oči kad ga se sjetim.“

Muškarci su odmah ubačeni na kamione i odvedeni do jame Breza-Dubravica, smještene oko 1,5 km od škole, 100 m od puta Zijemlje-Ruište.

Krvavi pir je mogao početi.

Po dovođenju nad jamu, srpski zločinci odmah počinju sa strijeljanjem. Red metaka, pa red bombi u jami. I tako do zadnjeg čovjeka. Nema preživjelih.

Ali, šta je bilo sa ženama i s djecom? Šta je bilo s bebom Ajlom i malenim Amarom na koncu?

E vidite, nakon prvobitne trijaže i odvođenja u nevesinjsku Kotlovnicu, žene i djeca su nakon svih ovih dana mučenja proslijeđeni do jame Lipovača, u blizini grada.

Isti način, isti metoda četničkog ubijanja, kao i s njihovim očevima i muževima!

Samo su ovo bile žene i djeca. Krivi za šta? Zato što se drugačije zovu? Zato što se na drugi način Bogu mole? Ima li uopšte odgovora na ovo pitanje?

Jasmina je preživjela samo zato što je dan prije odvedena na silovanje prema Konjicu.

Kako li je bilo njoj danima zlostavljanoj, a kako li je bilo dječici njenoj, koja su bez majke, sama na svijetu stajala nad jamom Lipovačom dok su čekala metak u potiljak?

To je razmjera zla, ta nemjerljivost- eto to je ujedno i polazište i ishodište užasa. A je sve sadržano u toponimiji zločina u isto vrijeme – Mrtav otac u jednoj jami, silovana majka, kilometrima daleko i dvoje dječice, beba Ajla i četvorogodišnji Amar, čekaju smrt nad drugom jamom. Sve u trenu.

Ali, da je samo smrt. I nakon smrti ima užasa. Tijela ubijenih žena i djece su godinu dana kasnije premještena iz jame Lipovača na nepoznatu, sekundarnu lokaciju. Do danas su beba Ajla i njen stariji brat Amar, zvanično „nestali“. Ni mrtvi, ni živi. Nema ih majci pred očima da ih može oplakati, da im nišane može zagrliti.

A šta je bilo s ubijenim muškarcima, šta je bilo s Jasninim mužem i ocem djece, šta je bilo s Hasanom Ploskićem?

Nakon 1995. tijela ubijenih iz jame Breza (gdje su poslije rata nađeni samo fragmenti kostiju i neki lični predmeti ubijenih), radi prikrivanja zločina, prebačena su u sekundarnu masovnu grobnicu Teleća Lastva, smještenu ispod veleških stijena. Ekshumacija iz Teleće Lastve obavljena je u maju, a identifikacija u junu 1999. Pokopani su na Gradskom groblju Sutina 17. jula 1999.

Treba li išta više na ovo reći? Treba li i ima li riječi da se opiše predstavi i iskaže zlo i da se objasni, šta sa tolikim zlom i nakon svega?

Imena ubijenih

Da se ne zaboravi! Da ostane za sva vremena i da pamtimo! Ovo su samo ubijeni civili sela Presjeka:

MAHINIĆ

Alija ADEM 1955

Adem IBRAHIM 1981

Adem OMER 1983

Mustafa MIRSADA 1962

Mirsad AJLA 1991

Mirsad LEJLA 1985

Omer ALIJA 1927

Ibro HAJDAR 1933

Hajdar FADIL 1963

Hajdar FADILA 1964

Salko HAVA 1923

Duran FEHMA 1937

Habib MUNIRA 1956

Arif OSMAN 1919

Osman SMAJO 1945

Hasan FATIMA 1935

Osman FATA 1922

Muho SALKO 1935

PLOSKIĆ

Agan HASAN 1958

Agan HUSO 1956

Agan MUSTAFA 1962

Mustafa AGAN 1991

Mustafa AMRA 1986

Mustafa SAMRA 1988

Hasan AMAR 1987

Hasan AJLA 1991

Alija AVDO 1937

Šerif EMIN 1991

Salko HAJRA 1964

Meho MEJRA 1936

Osman SEHIJA 1961

ŠIPKOVIĆ

Hajdar BEĆIR 1931

Hajdar OMER 1934

Huso ASIM 1974

Huso HABIB 1962

Habib HUSO 1988

Habib NOVOROĐENČE 1992

Meho HASAN 1923

Hasan FERIDA 1964

Ragib MUŠKIJA 1947

Osman NURA 1938

ČOPELJ

Ahmet ALKA 1938

Mahmut DERVO 1927

Dervo ŠERIF 1959

Smail ESAD 1972

Smail IBRAHIM 1970

Mešan MUSTAFA 1938

Mustafa NERMINA 1965

Ramo ZEJNA 1929

ČOLAKHODŽIĆ

Salko FATA 1913

Alija HABIBA 1929

Halil MUJO 1923

Meho h. SALKO 1905

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.