Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Pisati o Danu državnosti Bosne i Hercegovine predstavlja svojevrsnu svetu misiju i obavezu da se
makar na tren, zaustavimo pred vijekovima njenog postojanja, pred istorijskim tokovima, pred
rijekama koje nose imena naroda, pred planinama koje znaju jezike i korake civilizacija. To je
trenutak da se zagledamo u prizmu vremena, u spoj naroda koji stoljećima žive na ovim gorovitim
prostorima, đe se kao na raskršću svijeta, prepliću istok i zapad, śever i jug, različitosti i sličnosti,
vjera i nada, stradanje i obnova.
Velikan Josip Pejaković bi rekao: „Kako bolan nema Bosne.“ A ja ću iskreno i od srca, reći:
„Ima Bosne i biće je dok god u njoj bude dobrih i časnih insana.“ Ona je stanje duha, unutrašnja
sintagma, arabeska i neraskidiva veza sa precima koji su znali da se na ovom tlu ne živi samo za
sebe, nego i za one koji će nastajati, stvarati i boriti se pod nebesko-plavim svodom Bosne.
Dan državnosti je podśetnik na generacije koje su kroz vijekove stajale uspravno na vjetrometinama
istorije. To je spomenik nevidljivim rukama seljaka, zanatlija, pjesnika i učitelja, boraca koji su
znali da je sloboda vrijedna koliko i sma život u Bosni.
Bosna je zemlja u kojoj i molitva ima tri zvučne putanje, ali jedno značenje. U njoj se mezar,
groblje i crkvište čuvaju istom pažnjom. U njoj se čovjek prepoznaje po srcu, a ne po imenu. Ta
duboka starinska mudrost je njena najveća vrijednost. Stari Bosanci bi rekli: “Oluja ne ruši planinu,
nego čovjekovu misao u dubini duše.” I zaista, istorija je Bosnu mnogo puta pogodila, ali nikada je
nije slomila. To je prostor koji, kao u dramama Abdullaha Sidrana, zna da sabere i suzu i osmijeh
prostor đe čovjek ostaje čovjek, makar mu sve drugo bilo oduzeto. Mak Dizdar nas je naučio da je
Bosna domovina zapisa u kamenu, domovina kosmogonije. Kroz njegovu „modru rijeku“ teče i
današnja misao: da Bosna postoji dok postoji san čovjekov, i dok postoji prkos onih koji vjeruju.
Ośetimo u njoj i filozofsku mudrost Dževada Karahasana, koji je govorio da Bosna živi u ljudima
više nego u zidovima u njihovoj sposobnosti da iz bola stvaraju smisao, iz ruševine podignu kuću,
iz tame izvuku svijetlo. A u svakom njenom dahu prepoznaje se i misao Nedžada Ibrišimovića, koji
je Bosnu nazivao „dobrom zemljom“, zemljom koja čovjeka prima bez pitanja i čuva ga kao
najdragocjeniju vodu.
Dan državnosti je da se čuva ono što su drugi krvavo branili, da se uči pamti i prenosi. Da Bosna
ostane zemlja u kojoj se i tuga i radost dijele, đe se komšija ne naziva po vjeri nego po ljudskosti, đe
je vrijednije ime insan nego bilo koje drugo ime kojim se čovjek može okititi.
Bosna je postojala i onda kada nije imala vojske, pečate i granice. Postojala je u narodnim
pjesmama, u predanjima, u ljepotama bosanskih avlija, u kamenu stećaka, u književnom govoru
koji je znao da pomiri i suprotstavi, u ljudima koji su gledali na nju kao na svoj je jedini DOM I
ROD. Danas, kada se obilježavate njen Dan državnosti, valja se śetiti da je njena najveća snaga
uvijek bio čovjek. Onaj obični, svakodnevni čovjek, ali velik u svojoj skromnosti. Bosna je u svojoj
mudrosti, naučila nas da se prošlost ne zaboravlja, ali i da se ne smije živjeti samo u njoj. Naučila
vas je i da se mostovi grade da bi se prelazili, a ne rušili.
Zato se ovaj dan ne doživljava samo kao svečanost, nego kao podśetnik na duhovni temelj na kojem
stoji. Jer državnost je na kraju, više svijest o pripadnosti, odgovornost prema zajedničkom dobru i
spremnost da se brani ono što je sveto: čovjek, njegov dom, njegova pravda i njegova sloboda. Sve
dok ima onih koji u Bosni vide zavičaj kao najljepšu kuću i koji je nose u srcu Bosna će trajati. Sve
dok ima onih koji se śećaju, pišu, brane, poštuju i vole, biće joj i puteva i budućnosti.
A ja ću danas, kao Crnogorac, kao vaš istinski brat, pisac i kao čovjek, samo dodati: Ima
Bosne, jer ima ljudi koji znaju da bez nje ne bi bilo ni njih. Ima Bosne, jer je čuvaju oni koji
pišu, rade, bore se i vjeruju. Ima Bosne, i biće je dok god postoji ijedan insan koji umije
voljeti zemlju na kojoj stoji. Śetite se vaših gazija kroz dove i molitve vaših neimara jer narod
koji pamti svoje pravednike pamti i sva stradanja i fenixe Bosne. Bosna je, u svojoj veličini,
uvijek bila veća od patnje i duža od zla čuvaju je njene planine što bdiju nad ljudima kao
kameni stražari Prenj, Velež, Bjelašnica, Maglić i njene rijeke koje nose uspomene naroda
Bosna, Drina, Neretva, Una. Čuvaju je biblioteke koje sabiraju stoljeća misli, muzeji koji
śedoče o borbama i postojanju, i molitve svih njenih vjernika koje se uzdižu iznad minareta,
zvonika i drevnih zidina. Čuva je sevdah, riječ, knjiga, dječiji smijeh, miris kahve i
gostoprimstvo koje nikad ne prestaje.
Neka je srećan Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Neka joj vječnost bude blaga, čvrsta i
pravedna! Onako kako stoje zlatni ljiljani na vašoj zastavi postojani, ponosni i nepokoreni.
Nek je hairli Dan državnosti!
