Zle ruke genocida se protežu do ove naše stvarnosti. Ako ne vjerujete, dođite u Potočare. Da se ne zaboravi.
U srcu Evrope, u istom tom srcu koje se zaklinje u civilizacijske vrijednosti, ljudska prava i demokratiju, Safet Gabeljić će ove godine ukopati brata. Njegove posmrtne ostatke pronašli su na smetljištu u Han Pijesku. Na deponiji. Među otpacima, između svega što je čovjek odbacio. Među smećem, dakle. Jer su za neke neljude ljudi najobičnije smeće.
“Njegove kosti smo nakon 30 godina pronašli na smetljištu u Han Pijesku“, kaže Safet
I šta kažete: genocida, na kraju, nije bilo? Kako ćete to reći Safetu Gabeljiću koji ove godine u Srebrenici ukopava brata? Safet je kosti, brata svoga, našao na smetljištu. Na smetljištu? Nakon 30 godina? Ljudske kosti? Sedamdeset kilometara dalje od mjesta ubistva. Ako vam ovo ne govori o nečovještvu zločinaca koji zatiru svaku ljudskost, pa ljudske ostatke prebacuju tako daleko, na smetljište i šute tri decenije – e, onda vam ništa nije jasno. Ili nećete da vam bude jasno.
Da, genocid je bio, nije se “desio“ nego je počinjen, a njegove zle ruke se protežu do ove naše stvarnosti. Ako meni ne vjerujete, pitajte Safeta. Ili dođite u Potočare. Da se ne zaboravi.
Jasan put od katedre do ljudskih kostiju na smetljištu
Ali krenimo redom, jer za sve postoji neki red, a za izvršenje genocida pogotovo. Jer, nije genocid stihija niti elementarna nepogoda. To je pomno planirana (ne)ljudska aktivnost kojoj prethodi i ideološko-naučna priprema. Zapravo kvazinaučna propedeutika.
Da bi nečije kosti bile bačene na smetljište, potrebno je da one prethodno budu obespravljene, obezličene, dehumanizirane još na živom čovjeku, da pripadaju nekome ko je „istorijski niži, podanički i genetski kvaran“. Nije to slučajnost i nisam ove riječi odabrao paušalno. To je sistem. Sistem zasnovan na eugeničkim idejama, rasnoj mržnji i genocidnoj praksi, koji nije počeo ni s Potočarima, ni s Ratkom Mladićem, ni s živom lomačom u Višegradu. Počeo je mnogo ranije – i još traje.
Biljana Plavšić, profesorka biologije, potpredsjednica entiteta Republika Srpska i osuđena ratna zločinka, nije tek tako usput izjavila da su Bošnjaci „genetski kvaran srpski materijal“ koji se „pokvario prelaskom u islam“. Nije to ni bila metafora. Ona govori kao naučnica, sa pozicije biologije, a zapravo govori kao protofašista, eugeničar i djelatni rasista. Ona poziva na „čišćenje istoka Bosne od muslimana“ jer, kako kaže, „gen postaje sve gori i gori“. Ta genetska inferiornost, koju Plavšić ugrađuje u sam identitet jednog naroda, temelj je logike koja vodi ka logoru, masovnoj grobnici i deponiji smeća u konačnici.
Kad spaljivanje ljudi postane ritual u slavu bogova krvi i rata
Ta logika vodi ka Tomašici, preko Prijedora, vodi do Srebrenice. Vodi ka Kenjarima kod Sanskog Mosta, gdje je 27. juna 1992. srpska vojska, zapravo komšije, odvukla dvadeset Bošnjaka, strpala ih u napuštenu kuću Marka Jurića i žive ih spalila. Ritualno. Pred Vidovdan, dakle dan staroslovenskog boga rata. Spaljeni, kao žrtve nekom paganskom bogu.
Evo šta o svemu ovome kaže svjedokinja nana Fikra Kenjar u iskazu od 13. oktobra 2016. godine:
“Moj unuk Tehvid nije imao 18 godina, ali je bio visok i razvijen. Bio je lijep kao lutka. Moj Meho je rekao Tehvidu: ′Hajde majki, ti nemaš 18 godina!′. Srpski vojnici su rekli: ′Ide i on sa nama“. Moj Tehvid je bio u šorcu, samo je ustao, sjećam se kao danas… Poslije sam čula da su ih pobili i zapalili u kući Marka Jurića. Rekli su da su moj Muharem – Hare i Besim Fatić pobjegli. Još nisam našla svoga Haru.“
Zvuči vam poznato? Dabome da zvuči.
U isto vrijeme, doslovno u isto vrijeme, na drugom, istočnom kraju Bosne, u Višegradu, na Bikavcu, isijava druga živa lomača sa 70 civila koji gore u paklu velikosrpske vatre. Na dan staroslovenskog boga rata. Slučajnost? Teško.
Rat u miru, nastavak genocidne politike
Godine 2021. Milorad Dodik, tada član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na RTRS-u izjavljuje:
“Nema ih dovoljan broj, nemaju dovoljne kapacitete, nemaju u sebi karaktera. Oni nisu državotvorni narod, oni su podanički narod. A njihova radost je iz jednog razloga, to je patološki i to samo konvertiti na taj način funkcionišu kakvi su muslimani jer su oni konvertovali svoju vjeru u nekom tamo vremenu”.
Dodik, politički konvertit, izgovara rečenice koje više liče na nacističke traktate doktora Mengelea nego na govor jednog visokorangiranog političara. Njegova izjava je sušta esencija zla. I suština problema: Bošnjaci se tretiraju kao genetski i politički inferiorni, kao nešto niže, kao obezličeni genetski materijal kojeg je najbolje da nema. To nije samo govor mržnje. To je mapa puta. Magna carta zla. To je jasan signal da su “oni” ne samo niži, nego i višak.
To je logika kojom se pravda genocid. To je razlog zašto kosti završavaju na smetljištu u konačnici. To je razlog zašto se trideset godina kasnije, Safet saginje nad kostima brata, pronalazeći ih među smećem.
To je razlog zašto se baš ovih dana u Istočnom Sarajevu postavlja bista Vitaliju Čurkinu, čovjeku koji je 2015. kao ruski ambasador uložio veto na rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Na istu onu rezoluciju koja je trebala biti civilizacijski minimum čovječnosti.
To je razlog zašto mladići danas u Bijeljini pjevaju pjesme o Srebrenici kao “praznoj dolini” i o nepočinjavanju genocida. Zato što su odgojeni da misle da je žrtva sama kriva. Ili, još gore – da žrtva nije ni čovjek.
To je razlog zašto se školskim programima briše sve što podsjeća na istinu.
Zato se, konačno, Dodik može bez ikakvih posljedica pojaviti u javnosti, na televiziji s nacionalnom frekvencijom, i izgovarati stvari koje su fašističke do srži.
I zato, ako vam sve ovo ne govori o potpunom raspadu morala, čovječnosti, prava i istine – ne treba vam više riječi. Treba vam istina. A ona leži na smetljištu u Han Pijesku. Ona gori još uvijek u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu. Ona viče iz jame Tomašice. Ona šuti iz mezarja u Potočarima.
Ako meni ne vjerujete, pitajte Safeta.
Ili dođite u Potočare.
Da se ne zaboravi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
