Ni Srpska pravoslavna crkva, ni matični Beograd, ni Vučićev režim, ni nacionalistički intelektualci nisu uspjeli na silu povećati broj Srba u Crnoj Gori.
Piše: Dragan Bursać
Objavljeni su rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva u Crnoj Gori. Kao i bilo gdje na Balkanu, dočekani su s navijačkim strastima, primjerenijim nekoj nogometnoj utakmici nego carstvu statistike. Ali kao i s nogometom na Balkanu, situacija je slična i s popisom. Niko nije zadovoljan, a uvijek se spekuliše da su rezultati namješteni.
Kad popis (p)ostane više od statistike
A kad smo kod rezultata – u Crnoj Gori se 256.436 ili 41,12 odsto građana izjasnilo kao Crnogorci, 205.370 ili 32,93 odsto kao Srbi, 58.956 ili 9,45 odsto kao Bošnjaci, 30.978 ili 4,97 odsto kao Albanci, 12.824 ili 2,06 odsto kao Rusi, dok se 10.162 ili 1,63 odsto izjasnilo kao Muslimani, saopštila je Uprava za statistiku MONSTAT.
Ovi podaci govore jedno –kada je riječ o stanovništvu koje se nacionalno izjašnjava kao Crnogorci i Srbi-prilično su jednaki onima iz 2011. godine. To nam kazuje da broj Srba, uprkos snažnoj, skupoj i opasnoj velikosrpskoj kampanji, nije uvećan. Ni Srpska pravoslavna crkva, ni matični Beograd, ni Vučićev režim, ni nacionalistički intelektualci nisu uspjeli na silu povećati broj Srba u Crnoj Gori, uprkos spekulacijama da su “uvozili” ljude radi popisa. S druge strane, crnogorski suverenisti mogu biti zadovoljni iz jednog banalnog razloga – više ih je nego popisanih Srba.
Asimilacija crnogorskog društva u srpski svet?
Ipak, statistika je, kako kažu, često tačan skup netačnih podataka. Ako pogledate popise iz šezdesetih godina prošlog vijeka i krenete prema sadašnjosti, vidjećete da je broj Crnogoraca, koji je nekad bio iznad 80 odsto, opao na današnjih 41 odsto, dok je broj Srba, kojih je bilo ispod 10 odsto, narastao na preko 30 odsto.
Ovaj trend ukazuje na dobrovoljnu asimilaciju crnogorskog društva i njegovu transformaciju u procesu srbizacije, što Crnu Goru sve više čini ekstenzijom Srbije, odnosno atolom “srpskog sveta”. Taj proces je na snazi, koliko god crnogorski suverenisti odbijali da povjeruju u njega.
Pa tako predsjednik Skupštine Crne Gore, četnički vojvoda Andrija Mandić, sa svojim saveznikom Milanom Kneževićem, uspješno sprovodi Vučićevu agendu kreirajući “južnu Republiku Srpsku”. Da li su potpuno uspjeli? Nisu, ali su na dobrom putu.
Čiji jezik njegova i država?
Potvrda za to dolazi iz drugih, mnogo važnijih podataka. Naime, 43,18 odsto stanovništva Crne Gore izjavilo je da im je maternji jezik srpski, dok je bezmalo deset procenata manje, odnosno 34,52 odsto, izjavilo da im je crnogorski jezik maternji. Bosanskim jezikom govori 6,97 odsto stanovništva, a albanskim 5,25 odsto.
Zašto je ovo bitno?
Pored očigledne činjenice da ima više govornika srpskog nego crnogorskog jezika, podaci nam pokazuju da 269.307 ljudi govori srpski kao maternji jezik. Zanimljivo je da je više govornika srpskog jezika nego popisanih etničkih Crnogoraca, što znači da značajan broj etničkih Crnogoraca također smatra da im je maternji jezik srpski.
Poznato je da, prema teoriji jezika i semantike, ali i prema socioantropološkim teorijama-čiji je jezik, njegova je i teritorija. Ili kako bi rekao Martin Heidegger, “jezik je kuća bitka”.
Postavlja se pitanje, hoće li se srpski radikali na pozicijama moći u Crnoj Gori odlučiti da pokrenu pitanje predominacije srpskog jezika kroz Ustav? A to bi slijedom stvari otvorilo i pitanje promjene Zakona o državljanstvu.
Odakle im legitimitet, pitaće neko?
Iz bazena od gotovo 300.000 ljudi, što je skoro polovina države, koji govore srpski jezik.
Suverenisti nikako ne smiju zatvarati oči pred ovim problemom. Bojovnici “srpskog sveta” sigurno neće čekati.
Ministar unutrašnjih poslova i prvi čovjek prosrpske koalicione liste Demokratske Crne Gore, Danilo Šaranović, ovih dana je raspisao Javni poziv povodom Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o crnogorskom državljanstvu.
Šta je cilj? Cilj je olakšati dobijanje crnogorskog državljanstva, prvenstveno za Srbe iz Srbije i Republike Srpske, koji imaju makar i izmišljene veze s Crnom Gorom.
A liberalizacija sticanja crnogorskog državljanstva ruinirala bi građansku Crnu Goru, izmijenila bi njenu etničku strukturu i vjerovatno bi dovela do zastoja u pristupanju Evropskoj uniji, zbog potencijalnog problema s duplim biračima i slobodnim kretanjem kroz Schengen za non-EU stanovnike s crnogorskim pasošem.
Dvojno državljanstvo donijelo bi više koristi Srbiji nego Crnoj Gori, budući da bi veliki broj njenih stanovnika dobio pravo glasa u članici NATO-a i potencijalno budućoj članici EU.
Ima li ko da čuje Apel?
Zato je profesor sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, Boban Batrićević, pozvao opoziciju da izađe iz Parlamenta i kao takva da pozove građane na ulice kako bi blokirali usvajanje novog Zakona o državljanstvu.
“Ako uzmemo u obzir podatke popisa i znamo za namjere srpskog sveta preko DF-a, s Andrijom Mandićem na čelu, jasno je da će Crna Gora prije pitanja o evropskom putu morati da se suoči s pitanjem svoje suštine. Da li će ostati građanska država, ili će krenuti putem dejtonizacije s dva ravnopravna naroda i najmanje dva jezika? Taj put vodi ka raspadanju tkiva zemlje koja nije postavljena na nacionalnim principima“, zaključiće profesor Batrićević.
Ukoliko se govornici srpskog jezika uspiju ujediniti u izmjenama zakona o državljanstvu, sljedeći korak bi bio promjena Ustava, jer narod to želi, i na kraju bi dobili nacionalnu državu Crnu Goru, odnosno zajednicu naroda. A ta zajednica, sa srpskim predominantnim učešćem, ne bi bila u EU, niti u NATO-u.
Ako ne vjerujete meni, pitajte one u Srbiji i Republici Srpskoj.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
