U poruci Svevišnjeg i filozofiji islama se kaže, da je ljudska duša besmrtna – a rođenje, život i preseljenje na Ahiret, samo su ovozemaljska, prolazna zbilja. Ali složićemo se, tu nije kraj. Ime rahmetli muftije Muamera-ef. Zukorlića, na ovome svijetu, pretvorilo se u monument do najvećih visina. U trajanje dok ljudi traju. U sjećanje bez zaborava i u ponos što smo ga imali.
Strahovi me obuzimaju, pribojavam se, na njemu sličnom predugo ćemo čekati. Nemoćan da utješan izlaz nađem, suočen sa oporom zbiljom, govorim sebi: bio je mešđu nama a sada ga nema. Ne, ne pristajem da ga nema – ima ga, kao nauk ostavio je svoje vrijeme, neponovljive besjede i genijalne ideje, napisane knjige koje mu čuvaju misli i riječi, vratio otetu vjeru, uvjerio druge u istinsku pravovjernost, iskazao pravednost i čovjekoljublje, urođenu hrabrost koju je branit umio, druge obavezao na uvažavanje i istinsko poštovanje, postao ponos ali ne samo to, svojom mudrošću, znao je grešnika vratiti sa puta a pravedniku doturiti snage.
Ili recimo, sudarajući se sa opštom halabukom hrišćanskog svijeta, da na evropskom tlu nema mjesta hižabu. Samo on ga je umio prizvati pameti i kazati mu, da on upravo ruži sebe – jer izvorno, hrišćanska kultura, prošlost i vjerovanje svjedoče, da je hidžab prvo nastao u njihovom trajanju a tek potom, ponegdje u islamu. Između ostaloga to potvrđuju slike velikih renesansnih majstora, dokumenta novijeg doba, slike nebrojenih žena svetica, pa čak i način oblačenja Majke Tereze. A tek, razbijajući vjekovne barijere davno okovanog sandžačkog prosvjetiteljstva, ucčinio je da studenti u njegovom vremenu, bez zazora i kakve zebnje kazuju svoja imena, da bošnjačke djevojke u mjesto umijeća tkanja i šaranja ćilima, tu na svome pragu, dostižu najveća akademska zvanja.
Za sve to, malo je rječi hvala – ima jedna prikladnija riječ – sve su to njegovi hajrati, zadužbine i dobra koja konačno trebaju postati dio kolektivne bošnjačke svijesti i misli.
Na nesreću, u svakom narodu postoje i oni drugi što ih zovu murtati, tačnije oni čije će ime opstajati samo dok biološki budu trajali. No dobro, razumjeću što ih je za života pobjeđivao, već sam rekao kako i čime, ali šta se desilo, da te i takve pobijedi onako sa tabuta ili tek iz zemlje u koju je spušten, skoro da je za nepovjerovati. Istina je, oni nisu imali ljudske časti, hrabrosti i obraza da se sa njime mrtvim suoče – razumije se, u strahu su velike oči, a jednoga dana svjedočim, oni će bježati i od sebe.
bosnjaci.net
