“U ovoj zemlji gdje malobrojni nose bijele trake u tišini, u ovoj zemlji gdje je 3.178 civila ubijeno u jednom jedinom gradu, od čega, ehej, 102 djeteta, u ovom društvu koje se pravi da nije društvo – ratni zločinac skuplja potpise da to nije bilo. Da to nije istina. Da se o tome ne priča. Ako to nije naša sramota, ne znam šta je?!”
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba
Aleksandar Knjeginjić, pravosnažno osuđen na osam godina zatvora znog zločina u Prijedoru, koji je svoje krvave ruke potpisivao tuđom smrću, danas prikuplja potpise u centru Prijedora. Ne za pomirenje. Ne za oprost. Ne za mir. Ne za ljudskost. Ne za katarzu. Ne za suočavanje. Nego da zabrani Dan bijelih traka. Da zabrani sjećanje. Da izbriše ime ubijenih. Da zabije još jedan kolac u srce žrtava. I njihove djece. I svih nas.
U ovoj zemlji gdje malobrojni nose bijele trake u tišini, u ovoj zemlji gdje je 3.178 civila ubijeno u jednom jedinom gradu, od čega, ehej, 102 djeteta, u ovom društvu koje se pravi da nije društvo – zločinac skuplja potpise da to nije bilo. Da to nije istina. Da se o tome ne priča. Ako to nije sramota, ne znam šta je?!
Šta je sljedeće? Da traži da se logori ponovo otvore? Da djeci ubijenih kaže kako su im roditelji sami sebi presudili? Da stave traku nama, koji se još usuđujemo pamtiti? Da se desi “konačno rješenje”?
Šta se desilo s nama?
Nismo mi zaboravili. Mi smo pristali. Pristali smo da zločinac bude heroj. Unormalili smo nenormalno! Pristali smo da istina bude “provokacija”. Da šutnja bude pamet. Da traka na ruci bude uvreda, a kalašnjikov u ruci – legitimacija. Pristali smo da laž bude njihova legitimacija.
Skandal: Osuđenik za ratne zločine u Prijedoru pokrenuo peticiju za zabranu Dana bijelih traka!?
Jer kako drugačije objasniti da neko kao Knjeginjić može slobodno šetati, dijeliti letke, pisati statuse i nazivati preživjele kancerogenim tkivom? Jer to nije samo govor mržnje. To je nastavak istog zločina, samo drugim sredstvima. Isti oni koji su vadili ljude iz kuća, sad bi da ih izvade iz pamćenja. I da ih bace u jamu zaborava.
Ali znate šta je gore od jednog zločinca s peticijom? Društvo koje mu to dopušta. Sudovi koji šute. Policija koja se pravi slijepa. Vlast koja klima glavom. Građani koji prolaze, gledaju štand i ne kažu ništa.
Bijela traka je savjest ove zemlje
Bijela traka nije protiv Srba. Nego protiv zla. Protiv ideje da neki narod može odlučiti da drugi narod ne treba postojati. Bijela traka je znak sjećanja da smo jednom dopustili fašizam, i da se više nikad ne smije ponoviti.
Knjeginjić i svi njegovi ideološki sljedbenici hoće da kažu da je zločin laž. Da se genocid nije desio. Da je Prijedor čist. A, ja vam kažem – Prijedor nije čist. Prijedor je mjesto masovnih grobnica. Šutnje. Sramote.
I to nije sramota jednog čovjeka. Nego svih nas.
Ili ćemo biti ljudi, ili ćemo biti saučesnici
Nema trećeg puta. Ili ćemo stati uz bijele trake, uz ubijenu djecu bez spomenika, uz istinu – ili ćemo puštati štandove da rastu kao metastaze. Jer ne zaboravite – kad zločinac jednom podigne štand, drugi će dići zastavu. A treći – pušku.
Neće Knjeginjić zaustaviti Dan bijelih traka. To ne može. To ne smije. To nećemo dozvoliti.
Ali, hoće otkriti pravo lice ovog društva. I kad se pogledamo u ogledalo, biće nam mučno. Ili nam možda već jeste?
Ako nije, treba da bude.
Jer nije (samo) problem što Knjeginjić skuplja potpise.
Problem je što ih neko potpisuje. I što niko ne viče: “Stidi se!” I što ie sve legalno. Za sad! Do kad? Do nas je!
radiosarajevo.ba
