Organizovali ste promociju knjige zločinca Radovana Karadžića u Beogradu! A bolja budućnost se ne može praviti s ljudima koji slave zločince i krvoloke Karadžića i ostale inkarnacije zla? Ili hoćete Srbiju dostojnu žrtava ili hoćete Srbiju iz bajke Radovana Karadžića. Treće nema.
Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba
Zamislite zemlju. Zemlju u kojoj se ratni zločin ne samo oprašta, nego uzdiže u poetske visine. Zemlju u kojoj krvavi stihovi ratnih zločinaca dobijaju zvaničnu promociju, a zločinci se uzdižu u neslućene poetske visine. Zemlju u kojoj se pjesme pišu u sjenama kostiju i logora, a recituju uz šampanjac i osmijehe intelektualne elite.
Ne morate zamišljati – to je Srbija, juni 2025. godine. Dobrodošli na promociju knjige “Crna bajka”, autora i zločinca Radovana Karadžića, u organizaciji Srpske književne zadruge. A bajka jeste – crnja ne može biti.
Jer, znate, nije problem što Karadžić piše poeziju. Problem je što to radi iz komoditeta zatvorske ćelije, u Haagu, gdje služi doživotnu robiju za genocid. Kažem, nije problem što piše. Nego što to Srbija izgleda čita.
Ne morate zamišljati – to je Srbija, juni 2025. godine. Dobrodošli na promociju knjige “Crna bajka”, autora i zločinca Radovana Karadžića, u organizaciji Srpske književne zadruge. A bajka jeste – crnja ne može biti.
Jer, znate, nije problem što Karadžić piše poeziju. Problem je što to radi iz komoditeta zatvorske ćelije, u Haagu, gdje služi doživotnu robiju za genocid. Kažem, nije problem što piše. Nego što to Srbija izgleda čita.
Ova bajka, Crna bajka, više nije samo o Vučićevoj Srbiji. Ne, gospodo, ova bajka je o Srbiji u cjelini – vlast i opozicija u svečanom kolu, jedni u mantijama, drugi u odijelima, treći s perom, ali svi sa istom pjesmom.
Jer ako opozicija koja pretenduje da zamijeni Vučića hoda ruku pod ruku sa ratnim zločincima i njihovim bardovima – šta tačno mijenjamo?
Košulju?
Ploču?
Simfoniju smrti?
Na stranu metafore – da li je moguće da neko vjeruje da se demokratija može praviti s ljudima koji slave zločince i krvoloke Karadžića, Lukića i ostale inkarnacije zla?
Sjetimo se – u prostoru hrama Svetog Save, promovisana je onomad knjiga Milana Lukića. Da, tog Milana Lukića. Ubice. Monstruma. Čovjeka koji je spalio ljude žive. A sad je prozaista i pjesnik iz tamnice. I tu “književnu” zbirku promovisali su sveštenici, profesori i kulturna gospoda. Dakle, nije to više devijacija, to je kontinuitet.
To je državna, opoziciona i sveštenička poetika smrti. To je kulturni kanon jednog naroda koji se još nije pogledao u ogledalo. Jer kad se pogledaju, vide stihove. A kad stihove pročitaju, piše: Srebrenica. Piše: Višegrad. Piše: Prijedor. Piše: Omarska. Piše: genocid.
Zato, gospodo, nije Srbija slučajno u mraku. Mrak se planira, mrak se piše, mrak se promoviše. A ova bajka, ova Karadžićeva “Crna bajka”, nije bajka o zmajevima, vilama i čudima. Ovo je bajka u kojoj su zmajevi stvarni, a vile spaljene. Ovo je bajka u kojoj su čudovišta pisci, a žrtve zaboravljene. Ovo je bajka iz koje niko ne izađe živ.
Zato, jednom zauvijek:
Ne možete s jedne strane plakati nad izgubljenom Kosovskom bitkom i lamentirati kako vas “čitav svet mrzi” , a s druge recitovati i podržavati Karadžića.
Ne možete tražiti pravdu, a istovremeno pravdati zločine i zločince. Ne možete Vučića pobijediti s Vučićevom ideologijom.
Ili hoćete Srbiju dostojnu žrtava. Ili hoćete Srbiju iz bajke Radovana Karadžića.
Treće nema.
A ako vam se ne sviđa ovakav izbor – imate još prostora u Zaduzi, u hramu, u hodnicima SANU. Tamo se i dalje vjeruje da su stihovi jači od istine. Tamo se čeka Karadžić da dođe – ako ne iz Haga, onda bar kroz poeziju.
Jer, ne zaboravite: u Srbiji 2025, pjesma nije duša naroda.
U Srbiji 2025, pjesma je dokazni materijal.
P. S. Ali dobro, u zemlji u kojoj je šef Belih orlova i Karadžićev ratni drug i blizanac Dragoslav Bokan postavljen za direktora Upravnog odbora Narodnog pozorišta u Beogradu, sve je to normalno.
Sa ili bez znakova navoda, sami zaključite.
