“U zemlji u kojoj mladić s kokardom na šajkači mora da se pravda što je zagrlio djevojku u hidžabu, a ne što nosi simbol fašističke kolaboracije, sve je otišlo dođavola. Nije problem što je Nadija muslimanka, nego što je Sava – dijete jednog obrazovnog i moralnog sustava koji više ne razlikuje zločin od herojstva, niti ljudskost od nacionalističkog koda.”
Postoji u toj zemlji koja se još uvijek zove Srbija nešto što je dublje od mržnje, nešto što prelazi u sistemsku multidisciplinarnu patologiju. Nešto što se prenosi s generacije na generaciju, kroz udžbenike, školske himne, litije i televizijske dnevnike. To nešto nije ni religija, nije nacija, nije ni politika. To je svetosavska ideologija koja je odavno progutala i jedno i drugo i treće – ideologija kokarde.a
Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba
Dragan Bursać: Aman u zaman, nije problem u hidžabu, nego u kokardi!!!
Jer u zemlji u kojoj mladić s kokardom na šajkači mora da se pravda što je zagrlio djevojku u hidžabu, a ne što nosi simbol fašističke kolaboracije, sve je postavljeno naopako. Nije problem što je Nadija Muslimanka, nego što je Sava – dijete jednog obrazovnog i moralnog sustava koji više ne razlikuje zločin od herojstva, niti ljudskost od nacionalnog koda.
Zagrljaj kao prijestup
Scena je jednostavna: dvoje mladih ljudi se grle. On s kokardom, ona s hidžabom. I odjednom — apokalipsa! Internet, tabloidi, moralne komisije, “vjerski autoriteti”, svi dižu glas.
Ali…
Nije ih zaboljelo što neko šeta sa simbolom pod kojim su ubijani Bošnjaci, Hrvati, Romi, Srbi antifašisti, žene i djeca. Ne, njih boli što se djevojka s hidžabom usudila da u ljudskoj gesti vidi mladog čovjeka, a ne naciju.
To je taj srpski paradoks, to zlo ogoljeno do srži. U zemlji u kojoj se uče “pesme o čiča Draži“, u kojoj je kolaboracija s Hitlerom prepakovana u “antikomunizam”, moralno zgražanje se diže zbog zagrljaja – a ne zbog kokarde. Može li luđe?
Škola perverzije
Ono što je nekad bio studentski pokret postalo je, kako bi rekli klinci, “četnička laboratorija na otvorenom”. To više nije pokret prkosa režimu, pokret znanja, nego ideološki ultranacionalistički i neistaljinistički poligon. Na fakultetima, u srednjim školama, kroz vjeronauku i “patriotske sekcije”, djeca uče da je kokarda simbol ponosa. Da su Bošnjaci “Srbi koji su izdali veru”, da su Hrvati “ustaše”. Uče da su Rusi braća, a svi drugi – smrtni neprijatelji. Uče da je ljubav prema domovini mjerena količinom mržnje prema susjedu.
To nije obrazovanje. To je programiranje.
I zato nije čudno što mladić sa šajkačom kao finalni fabrikat srpskog sveta uopšte ne vidi problem u onome što nosi na glavi. On je produkt sistema koji ga je naučio da se kokarda ne nosi, nego nasljeđuje. Podrazumijeva se. Da nije simbol smrti, nego časti. Da nije podsjetnik na zločine, nego znak pripadnosti.
I tako se od djetinjstva do zrelosti u glavu usađuje ideja da je empatija slabost, da je mir izdaja, da je čovječnost opasna.
Kad simbol ubija smisao
Kokarda nije šešir. Nije sportski kačket. Ona je ideološki program. Da ne kažem pogrom. Ona je politički softver koji još uvijek pokreće najveći broj državnih procesa. Ona je ornament koji je iz ideološkog bunkera prešao na bilborde, u udžbenike, u vojsku, u Crkvu, u sport, u svakodnevicu. Ona je znak kontinuiteta zločinačkog uma koji se nikad nije pokajao.
I zato ovaj slučaj nije slučajan. On je simptom. Simptom društva koje se boji drugačijeg, a divi zločincima. U tom svijetu djevojka s hidžabom nije simbol vjere, nego podsjetnik da postoji nešto što se ne uklapa u monolitnu sliku “pravoslavne, svetosavske Srbije”. A to je ono što najviše plaši — ideju da se može biti drugačiji, i pritom ljudsko biće.
Sistem koji jede svoju mladost
Možda je najstrašnije to što je Sava Nikolić, mladić iz ove priče, sam osjetio potrebu da se pravda. Kao da se branio od zločina. Jer to društvo u kojem živi već je duboko ugradilo refleks straha. Straha od toga da ćeš, ako pokažeš ljudskost, biti izopćen. Ako se nasmiješiš “neprijatelju”, postaješ izdajnik. Ako se zagrliš s muslimankom, bićeš “izdajnik”.
A sve to dok ti nad glavom sija kokarda – znak “patriotizma”.
To je vrhunac perverzije. Da sistem koji bi trebao da obrazuje, uči mlade da je mržnja prirodna, a empatija devijacija. Da država koja se navodno kune u “evropski put” njeguje simbole koji su stajali uz bok Hitlerovim. Da crkva koja navodno propovijeda ljubav prema bližnjem blagosilja kosti ratnih zločinaca.
Nadija i Sava – dvoje normalnih u nenormalnom svijetu
Ironija je što su i Nadija i Sava u toj slici ako izostavimo kontekst zapravo – normalni judi. Dvoje mladih koji su u haosu mržnje i političkih manipulacija uradili nešto ljudsko. Zagrlili se. I što su zbog toga postali vijest. A ako je zagrljaj vijest, znači da smo kao društva potonuli mnogo dublje nego što mislimo.
Znači da smo došli do tačke u kojoj je dodir među ljudima postao subverzivan čin. U kojoj se ljubav mora objašnjavati, a mržnja se podrazumijeva.
I šta nam to govori?
Govori nam da Srbija – ta nesretna, izmanipulisana, prevarena Srbija – i dalje živi u ratu. Ne ratu s drugima, nego sa samom sobom. S onim što je mogla biti i onim što jeste.
I sve dok su kokarda, gusle i Dražina slika moralni autoriteti, a obrazovni sistem poligon za “patriotsku pedagogiju”, neće se ništa promijeniti.
Jer u toj zemlji nije problem u hidžabu. Problem je u kokardi. U simbolu koji je progutao budućnost. U kulturi koja od zločinaca pravi uzore, a od djece – puste replike.
Epilog
Zato, kad sljedeći put vidite dvoje mladih kako se grle, ne pitajte ko je pravoslavac, a ko musliman. Pitajte – ima li nade?
Jer ako jedan zagrljaj može uzdrmati temelje mržnje, možda u toj zemlji još ima šanse da se nešto spasi.
Ali samo i jedino ako kokarda konačno siđe s glave – i izađe iz glava.
radiosarajevo.ba
