Šta to ne vidi Božena Jelušić, a vidi cipcijela Crna Gora, region i svijet? Koja je koprena na očima Suade Zoronjić… Koja je dubina sna Srđe Pavićevića…Šta to Miloš Konatar “neće dati” ako je sve što se moglo dati već dato?
Za Antenu M piše: Ahmed Avlijani
Đe je crvena linija koju antifašistička i građanska Crna Gora neće dozvoliti da pređe rastući nacionalizam, klerofašizam i šovinizam je, vjerujem, najvažnije društveno pitanje u “novoj”Crnoj Gori!?
Postoji li ona, uopšte, i šta je otrežnjujući trenutak nakon kojeg će oni od čijeg glasa, od čije ruke i od čijeg razuma zavisi budućnost Crne Gore reći – dosta je – i nakon koje će stati na crtu rastućem fašizmu u Crnoj Gori ako to nisu polomljene prostorije Islamske zajednice u Pljevljima; ako to nisu grafiti u beranskim Haremima ili ulica Ratka Mladića u istom gradu; ako nisu to ni Pljevlja u kojima se Bošnjaku – muslimanu Harisu Đurđeviću osporava pravo da kao musliman bude šef lokalne policije; ako to nije podgorički aerodrom na kojem se Crnogorac Nebojša Šofranac, usput novinar, najgrublje vrijeđa i psuje zbog svoje nacionalne pripadnosti,a zatim ogrće zastavom druge države uz činjenicu da je glavni akter tog fašističkog pira savjetnik ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta; ako to nije činjenica da nam ta ista ministarka za direktoricu škole u Pljevljima naimenuje deklarisanu protagonistkinju četničkog pokreta i ideja; ako to nije …; ako to nije …; ako to nije …?
Čekamo li da nam obilježe kuće
Da se, možda, ne čeka trenutak da nam počnu obilježavati kuće nakon što smo svi, u Crnoj Gori u kojoj svako svakoga zna, koji ne mislimo svetosavski već obilježeni?
Ili se čeka da nas počnu privoditi i isljeđivati jer nismo dio njihovog projekta srpskog sveta?
Čeka li se da psihoza straha zbog toga što drugačije mislimo, dostigne neizdrživi nivo, pa da počnemo napuštati i ostavljati im svoju babovinu, djedovinu, …?
Čeka li se da nas počnu trpati u logore jer smo drugačiji, drugi, nenjihovi?
Čeka li se da nas počnu fizički mučiti?
Ubijati?
…
Šta se to, još, čeka pa da neko od onih što “neće dati (građansku, antifašističku, nezavisnu i prozapadnu Crnu Goru)” kaže – dosta je?!
Šta to ne vidi Božena Jelušić, a vidi cipcijela Crna Gora, region i svijet?
Koja je koprena na očima Suade Zoronjić pa ne vidi da je fašizam u najvećem zamahu nakon Drugog svjetskog rata i da će njeni sunarodnici ići u škole kojima upravljaju poštovaoci četničke ideologije, koja je kriva za toliko stotina hiljada smrti?
Koja je dubina sna Srđe Pavićevića da ga ni sve češći fašistički ispadi koalicionih mu partnera i njihovih uličnih podržavalaca ne mogu probuditi?
Šta to Miloš Konatar “neće dati” ako je sve što se moglo dati već dato?
Vide li, oni, uopšte, kuda vode Crnu Goru; razumiju li količinu destrukcije krhkog građanskog društva u Crnoj Gori i težinu posljedica te destrukcije; shvataju li opasnost koju fašizam sa sobom donosi i imaju li trunke društvene odgovornosti pred istorijom Crne Gore, pred njenom budućnošću i pred ovim njenim narodom različitim u mnogo čemu, ali ne i u pravu na osnovna ljudska prava?
Živimo li postfašizam?
Gašpar Mikloš Tamaš, mađarski filozof i teoretičar fašizma savremeni fašizam naziva postfašizmom koji nalazi svoju nišu u novom svijetu globalnog kapitalizma vrlo lako, bez uznemiravanja dominantnih političkih formi izborne demokratije i zastupničke vlasti.
Istovremeno kao njegovu ključnu karakteristiku vidi neprijateljstvo prema univerzalnom građanskom statusu svakoga, bez obzira na bilo koju različitost.
Pa ako je ovo tačno, a držim da jeste jer je današnji fašizam upravo to i upravo takav, šta je ono što se u Pljevljima onomad desilo do klasični fašizam koji se ogleda u jednoj čvrstoj i neskrivenoj netrpeljivosti spram Harisovog univerzalnog građanskog statusa, a sve zbog njegove nacionalne pripadnosti; šta je verbalni i fizički atak na Nebojšu Šofranca do izliv fašizma na drugačijeg, drugog i drugačije mislećeg ili šta je četnička ideologija koja je najednom postala preporuka za svako napredovanje u državnoj birokratiji do fašistička ideologija!?
Shvataju li utemeljivači nove Crne Gore, makar oni što se deklerativno zalažu za građansku Crnu Goru, da ruše temelje građanske Crne Gore i da na tim temeljima grade fašističku Crnu Goru, premda mi ovaj epitet nikako ne ide uz trinaestojulsku Crnu Goru i zato se devastira i taj njen najsjajniji odraz u ogledalu istorije!?
Posljednji trenutak za antifašističku Crnu Goru
Možda je ovo posljednji trenutak da se politički odgovorni ljudi iz svih partija koje misle dobro građanskoj i antifašističkoj Crnoj Gori batale političke taštine, da prestanu da afirmaciju svoje pobjede traže u potonuću poraženih, jer bi se njihova pobjeda mogla pretvoriti u kolektivni, društveni poraz koji ćemo svi dugo pamtiti, i da se okupe oko onoga što su naše zajedničke, civilizacijske vrijednosti.
U tom smislu je nužno otvaranje odgovornog, demokratskog političkog dijaloga svih antifašističkih i građanskih snaga u društvu; angaživanje cjelokupnih političkih, umnih i moralnih društvenih resursa, te okupljanje oko onoga što je dobro za skoro sve one koji žive u Crnoj Gori kako bi se sprovele korjenite promjene postojećeg stanja, neophodne za iskorak u izvjesniju budućnost.
Samo se takvim političkim stavom, lišenim svakog vida revanšizma, ličnog i političkog antagonizma, partikularizma i nacionalnog egoizma potvrđuje istinska i zajednička odgovornosti za sudbinu naroda, društva i države i samo takav stav vodi Crnu Goru u klub razvijenih, demokratskih društava.
Ima li na današnjoj političkoj sceni takve lične, društvene, političke i državničke odgovornosti veliko je pitanje na koje će vrijeme pred nama dati odgovor ali ne bude li je bilo bojim se da nam se, svima, loše piše.
Ono u šta jesam siguran je da je građanska i antifašistička Crna Gora u apsolutnoj politički podijeljenoj većini koja nije funkcionalno sposobna da se kao većina legitimiše i ujedini u interesu građana i države Crne Gore i da nazadnu ideologiju vrati na društvenu periferiju, kojoj ona i pripada.
Neka ovo bude još jedan apel za prevladavanje razuma nad politikom i, nije na odmet da ponovim, ličnim taštinama, antagonizmima, partikularnim interesima i nacionalnim egoizmima
antenaem
