Islamski kulturni centar Podgorica

I prije nego što krenemo dalje, da odmah odgovorim na pitanje iz naslova: ne mora ga snimiti nikada. Zaista ne mora. Nijedan srpski reditelj nema obavezu da snimi film o genocidu u Srebrenici. Nema je prema ubijenim Bošnjacima, nema je prema njihovim porodicama, nema je prema Bosni i Hercegovini, niti prema bilo kome ko je preživio ratnu mašineriju devedesetih. Žrtve genocida odavno imaju svjedoke, dokumente, presude, svoje nišane i unuverzalnu istinu koja je toliko strašna da joj nikakva umjetnička interpretacija nije potrebna da bi bila istinita.

Ali možda, samo možda, takav film neki srpski reditelj duguje svom, srpskom narodu.

Možda je upravo tom narodu potreban jedan veliki, beskompromisni film koji će mu, umjesto još jedne nacionalne uspavanke, pokazati šta se dogodilo kada su ljudi koji su govorili njegovim jezikom, pozivali se na njegovu historiju, mahali njegovim zastavama i zaklinjali se u njegovo ime organizovali i izvršili genocid.

I možda je krajnje vrijeme da se o tome progovori umjetničkim jezikom koji neće tražiti opravdanja, raspoređivati krivicu po nacionalnom ključu i banalno zavirivati u tuđa groblja kako bi relativizovao vlastita.

Zafranović, Jasenovac i jedno neugodno pitanje

Ovih dana lome se koplja oko filma “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare” Lordana Zafranovića o Jasenovcu, oko njegovih umjetničkih dometa, političkih okolnosti nastanka i cijene koju je autor eventualno platio da bi ostvario svoj davnašnji projekat. Raspravlja se o tome je li riječ o velikom filmskom djelu, o kompromisu s političkim moćnicima, o umjetnosti koja je preživjela vlastite finansijere ili o još jednom slučaju u kojem su se politika i kinematografija zagrlile tako čvrsto da je teško razaznati gdje jedna završava, a druga počinje.

I neka se raspravlja. Zafranovićev rad zaslužuje ozbiljnu kritiku, kao što svaki film zaslužuje da ga se procjenjuje prema onome što je na platnu, a ne prema patriotskoj upotrebnoj vrijednosti koju mu dodjeljuju političke centrale.

Međutim, usred svih tih rasprava meni se nametnulo jedno mnogo starije i neugodnije pitanje.

Kada će neki srpski reditelj snimiti film o Srebrenici?

Kada će neko u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Banjaluci ponajprije ili najkasnije ili bilo gdje u Srbiji sjesti pred otvoren scenarij i kazati: Hajde da konačno ispričamo priču o genocidu koji su počinile snage Vojske Republike Srpske, predvođene Ratkom Mladićem, uz politički projekat Radovana Karadžića i velikosrpske medijske, duhovne, političke i ideološke mašinerije sa istočne strane Drine?

Ili, ostavimo na sekund Srebrenicu:

Kada će neko snimiti veliki igrani film o Prijedoru, Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, Tomašici, o ljudima koji su odvedeni iz svojih kuća i završili u logorima, masovnim grobnicama i evidencijama nestalih?

Kada će srpska kinematografija prestati da se prema tim temama odnosi kao prema opasnoj ioi nazovimo nepoznatoj teritoriji na kojoj se može izgubiti državna subvencija, televizijski termin, festivalska pozivnica ili, što je u nacionalističkoj Srbiji izgleda najstrašnije, potvrda da ste dovoljno dobar Srbin?

Jer, da se razumijemo, film o Srebrenici može snimiti bilo ko. I snimali su ga ljudi različitih nacionalnosti. Pitanje je kada će se iz samog srpskog kulturnog prostora pojaviti veliki, ponavljam veliki igrani film koji će genocid pogledati pravo u oči, bez nacionalnog alibija i bez namjere da se zločinci izvuku iz kadra.

Ali hajmo dalje. Nije po srijedi samo ili nuzno film.

Gdje je srpski Ivan Goran Kovačić?

Kolega Momčilo Durić svoj tekst za index-hr završava rečenicom koja zaslužuje da se čita naglas, i to više puta:

“Kada će i da li će Srbija konačno dobiti svog Zafranovića, ali i ‘Jamu’ Ivana Gorana Kovačića, koji su se u simfoniji, otvorenih očiju i čista srca, suočili sa zločinom sopstvenog naroda?“

Eto, u toj rečenici sadržana je gotovo čitava naša tema.

Ivan Goran Kovačić napisao je „Jamu“, jedno od najpotresnijih pjesničkih svjedočanstava o zločinu, gledajući u bezdan ustaškog nasilja. Skender Kulenović napisao je „Stojanku majku Knežopoljku“, pjesnički krik koji je prerastao vrijeme, ideologiju i nacionalne granice. Rođeni Bračanin Zafranović je svojim filmskim radom decenijama otvarao najstrašnije stranice ustaškog terora, ne dopuštajući da se monstruoznost zločina sakrije iza patriotskog folklora.

A gdje je umjetničko suočavanje s agresijom na BiH i poglavito s genocidom u Srebrenici koje će doći iz srpske kulturne sredine, iz perspektive čovjeka koji razumije vlastiti narod toliko duboko da ima hrabrosti da mu kaže istinu?

Gdje je taj reditelj, taj scenarista, taj producent, taj čovjek koji će razumjeti da ljubav prema vlastitom narodu podrazumijeva i spremnost da se progovori o zločinima počinjenim u njegovo ime?

Prije no što me osudite…

Naravno, srpska kultura ima antiratne autore, časne intelektualce, dokumentariste i umjetnike koji su se suprotstavljali nacionalizmu. Bilo bi duboko nepravedno izbrisati njihov rad i njihovu hrabrost. Ali upravo zbog njih pitanje postaje još mučnije: zašto takvi glasovi ostaju na margini, dok se nacionalni spektakli o vlastitom stradanju proizvode i dočekuju s institucionalnim počastima?

Jer, budimo pošteni, snimiti film o tuđem zločinu i vlastitom stradanju u Srbiji je neuporedivo lakše nego snimiti film o vlastitom zločinu i tuđem stradanju. Je li tako?

U prvom slučaju otvaraju se vrata ministarstava, televizija i svečanih festivalskih premijera. U drugom vas vrlo lako dočekaju etikete izdajnika, stranog plaćenika i famoznog autošoviniste.

A možda bi upravo taj “autošovinizam“, kojim nacionalistički komesari pokušavaju diskvalifikovati svakoga ko se usudi pogledati u vlastitu historiju, jednoga dana mogao stajati kao najsvjetlija titula jednog srpskog umjetnika.

Jer, kakva je to sramota odbiti da se laže u ime naroda? Kakva je to izdaja priznati zločin koji su sudovi dokazali, čiji su počinioci imenovani i čije žrtve još čekaju da njihove kosti budu pronađene?

Ako je to autošovinizam, onda je riječ izgubila svoje pogrdno značenje i postala priznanje za elementarnu ljudsku pristojnost.

Čeka se vrijeme koje nikada neće doći

A onda dolazimo do čuvenog srpskog izgovora, toliko puta ponovljenog da je gotovo postao nacionalna kulturna politika: još nije vrijeme.

Još su rane svježe, još su emocije uzavrele, još bi takav film mogao podijeliti društvo, još bi mogao povrijediti nacionalna osjećanja.

Pa kada će biti vrijeme, gospodo?

Kada pomru posljednje majke Srebrenice? Kada se pronađe posljednja kost iz sekundarnih masovnih grobnica? Kada posljednji svjedok ode pod zemlju, a posljednji počinilac umre u zatvoru ili češće u vlastitom krevetu?

Ili kada prođe dovoljno generacija da se genocid pretvori u historijsku fusnotu koju će neko moći slobodno prekrajati prema potrebama dnevne politike?

U Srbiji se i danas politički kapital stiče relativizacijom genocida, a Ratko Mladić za znatan dio javnosti ostaje predmet divljenja. Još je poraznije što se između režimskih ćacija i dijela njihovih protivnika, između Vučićevih i onih koji se protiv Vučića bore, na pitanju Srebrenice nerijetko ukazuje isti nacionalni zid. Jedni genocid otvoreno negiraju, drugi ga pažljivo preimenuju u “strašan zločin“, kao da će promjenom imenice promijeniti i sudski utvrđenu činjenicu.

I onda se očekuje da umjetnik sačeka povoljniju političku klimu.

A šta ako ta klima nikada ne dođe? Šta ako je upravo zadatak umjetnika da je promijeni i stvori kao što i jest?

Film koji bi Srbija morala i snimiti i pogledati

Zamislite film u kojem nema potrebe za izmišljenim bošnjačkim zlikovcem koji će uravnotežiti priču, za obaveznom scenom srpskog stradanja koja će publici ponuditi emocionalno opravdanje, niti za završnim govorom u kojem će se sve utopiti u maglovitoj priči o tragediji svih naroda.

Zamislite film u kojem srpski vojnik učestvuje u odvajanju dječaka od majke, u kojem oficir zna šta slijedi, u kojem vozač autobusa razumije kuda odvozi ljude, u kojem neko nakon masovnog ubistva odlazi kući, pere ruke, sjeda za sto i večera sa svojom porodicom.

Jer genocid su počinili ljudi, sa svojim imenima, prezimenima, činovima, komšijama, porodicama i biografijama. Upravo u tome leži njegova najstrašnija istina.

Takav film mogao bi se završiti i današnjim danom, učionicom u Srbiji u kojoj dječak pita nastavnika šta se dogodilo u Srebrenici, a nastavnik mu odgovara onako kako su ga naučili televizija, političari i udžbenici.

Tu bi se, zapravo, otvorila najvažnija tema: šta društvo radi sa zločinom nakon što su ubijanja završena?

Jer genocid u Srebrenici pripada historiji, ali njegovo poricanje pripada našoj sadašnjosti, a kaoo se čini i sumornoj budućnosti. Svaki put kada se zločincu Mladiću kliče, kada se žrtve ponižavaju ili se presude međunarodnih sudova proglašavaju zavjerom, prošlost ponovo ulazi u javni život kao politički program.

A buduće generacije srpskog naroda imaju pravo, ne, ne, MORAJU da odrastaju izvan tog programa.

I upravo zbog njih bi jedan veliki film o Srebrenici i genocidu imao smisla.

Ko će prvi izgovoriti istinu pred kamerom?

Grijesi prošlosti su neponištivi, zločini počinjeni u ime naroda ostaju trajna historijska činjenica, ali odgovornost za njihovo počinjenje pripada počiniocima, njihovim naredbodavcima i pomagačima. Djeca se ne rađaju kriva za zločine svojih očeva, ali društvo koje ih odgaja u poricanju priprema im nasljedstvo od kojeg će se teško osloboditi.

Zato pitam srpske reditelje, scenariste, producente i kulturne institucije: koliko još vremena treba da prođe da se jedan veliki film o Srebrenici snimi iznutra, iz srpskog društva, bez straha od vlastite istine?

Bošnjaci imaju svoje mrtve, svoje preživjele, svoje svjedoke i svoje pamćenje. Majkama Srebrenice nikakav srpski reditelj ne mora objašnjavati šta im se dogodilo. One to znaju bolje od svih nas.

Ali srpskom dječaku koji danas odrasta između murala Ratka Mladića, Šešelja i Vučića, televizijskog nacionalizma i školskog prešućivanja možda će jednog dana upravo takav film pomoći da shvati kako su u ime njegovog naroda počinjeni zločini za koje on lično nije kriv i koje ima pravo i moralnu obavezu odbaciti.

I tu se vraćamo Zafranoviću, Kulenoviću, Kovačiću i onoj strašnoj, jednostavnoj misli kolege Momčila Đurđića. Veliki umjetnik ima hrabrosti da se suoči i sa zločinima počinjenim u ime zajednice kojoj pripada. Takva hrabrost ne traži nacionalnu dozvolu, a njena vrijednost često postaje jasna tek kada prođe vrijeme u kojem je bila proglašavana izdajom.

Zato, kad će srpski Zafranović snimiti Srebrenicu?

Ne znam. Možda sutra, možda za deset godina, možda nikada.

Ali jedno znam: Srebrenici taj film nije potreban da bi se znalo šta se u njoj dogodilo. Srbiji je možda potreban da bi konačno shvatila šta se dogodilo s njom.

A onaj srpski reditelj koji ga jednom snimi, ako bude imao dovoljno hrabrosti da istinu ostavi netaknutom, mogao bi svome narodu pokloniti nešto mnogo vrednije od još jednog nacionalnog epa.

Mogao bi mu pokloniti budućnost.