Sad je valjda i studentima iz Srbije jasno da su u Republici Srpskoj tražili saveznike među Vučićevim ćacijima na steroidima. Dok se oni bore protiv režima, njihove kolege iz RS-a brane presuđene ratne zločince i negiraju genocid. Ovdje su nacionalizmom zadojeni studenti nadmašili svoje profesore, a ćacilend je odavno postao akademska institucija.
Ne, studenti iz RS-a nisu iskazali podršku ratnim zločincima
Dobro došli u zavičaj ćacija!
Nadam se da je sada, poslije svega, studentima iz Srbije konačno jasno gdje su dolazili kada su odlazili u RS tražeći podršku za svoju borbu protiv Aleksandra Vučića. Nadam se da su shvatili kako su ih iza entitetske table dočekivali ljudi koji možda imaju studentske indekse, fakultetske legitimacije i poneku diplomu, ali im je politički i moralni horizont ostao zarobljen između ratnih devedesetih i današnjeg Vučićevog ćacilenda.
Jer nakon što su se srbijanski studenti u istočnoj Bosni suočili s, blago kazano, neprijateljskim reakcijama, stigla je i svojevrsna zvanična potvrda iz RS-a da nikakvog nesporazuma nema.
Na studentskim domovima u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu i Palama osvanuli su transparenti kojima se poručuje da srpski generali nisu zločinci, da Republika Srpska nije genocidna i da su studenti iz Srbije izdali svoje kolege.
Povod? Na skupu u Novom Pazaru pojavile su se iskrene, ljudske i tačne poruke koje Ratka Mladića nazivaju ratnim zločincem i Republiku Srpsku povezuju s genocidom, a studentski predstavnici iz RS-a požurili su da osude takve stavove.
I zamislite sad tu akademsku tragediju. Mladi ljudi, navodno buduća intelektualna elita jednog društva, osjećaju se izdanim zato što je neko njihovog omiljenog generala nazvao onako kako ga je nazvao pravosnažni sudski postupak.
Kad je zločinac Ratko Mladić važniji od vlastite budućnosti
Ratko Mladić je, ponavljam to kao papagaj, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor, između ostalog, za genocid u Srebrenici. Ta činjenica ne zavisi od raspoloženja studenata, odluka studentskih parlamenata, nacionalnih osjećanja niti od toga koliko je transparent velik i koliko je glasno njegovo isticanje.
Međutim, u ogromnom dijelu akademske zajednice entiteta Republika Srpska historijska i sudska činjenica tretira se kao neprijateljska propaganda, dok se odbrana osuđenog ratnog zločinca proglašava “patriotskom dužnošću“.
I tu dolazimo do mnogo ozbiljnijeg problema od nekoliko parola na studentskim domovima.
Entitet Republika Srpska je tokom tri decenije razvijala političku kulturu u kojoj se od djece očekuje da naslijede nacionalističke mitove svojih roditelja, da ih dodatno radikalizuju i da ih potom prenesu vlastitoj djeci. Ratni zločinci su u takvom sistemu postali poželjni uzori, a oni koji podsjećaju na njihove zločine proglašavaju se izdajnicima.
Generacija koja se rodila godinama poslije rata danas pokazuje spremnost da brani ideološku ostavštinu ljudi koji su joj ostavili razoreno društvo, siromaštvo, izolaciju i beskonačne redove pred ambasadama.
I to je možda najstrašniji uspjeh ovdašnjeg nacionalizma: uspio je proizvesti mlade ljude koji brane političku prošlost zbog koje im je budućnost sve neizvjesnija.
Profesori su odgojili generaciju radikalniju od sebe
Posebnu odgovornost za takvo stanje snosi akademski sistem. Univerzitet bi morao biti mjesto na kojem se preispituju dogme, osporavaju autoriteti i uči razlikovati činjenica od propagande. A kada studentski predstavnici sazivaju hitne sjednice zbog nečijeg priznanja sudski utvrđenog genocida, onda se moramo zapitati kakvu su to intelektualnu i moralnu obuku prošli.
Kakvi su to profesori predavali tim ljudima? Ko ih je učio historiji, pravu, filozofiji, sociologiji? Kako je moguće da čitava generacija prođe kroz obrazovni sistem, a da joj je pravosnažna presuda manje važna od nacionalističke legende?
Odgovor se, bojim se, nalazi u dugogodišnjoj političkoj poslušnosti akademskih institucija, u normalizaciji ratnohuškačke retorike i u činjenici da je kritičko mišljenje u velikom dijelu javnog prostora postalo gotovo subverzivna djelatnost.
Studenti koji bi morali biti najprogresivniji dio društva u ovom slučaju nastupaju kao njegova najkonzervativnija, najreakcionarnija politička snaga.
Naravno, bilo bi pogrešno sve studente Republike Srpske proglasiti istomišljenicima onih koji su istakli transparente. Ima ovdje mladih ljudi koji se takvoj politici protive, koji razumiju šta se dogodilo u Srebrenici i koji odbijaju da im ratni zločinci određuju identitet. Ali upravo njihova marginalizacija govori koliko je snažan sistem koji nagrađuje poslušnost, a kažnjava intelektualnu i moralnu samostalnost.
Republika Srpska kao Vučićev ćacilend na steroidima
I zato je poređenje sa Srbijom toliko važno. U Srbiji, uprkos Vučićevoj propagandnoj mašineriji, ipak vidimo studentski pokret koji pokušava otvoriti prostor za političku promjenu. Unutar tog pokreta postoje ozbiljne ideološke protivrječnosti, nacionalističke zablude i nedorečenosti prema ratovima devedesetih, ali makar dio njegovih učesnika pokazuje spremnost da izgovori ono što režimska politika decenijama pokušava potisnuti.
U Republici Srpskoj, sudeći prema istupima zvaničnih studentskih predstavnika, čak se i takav skromni iskorak, koji se mjeri sa par desetina studenata ako i toliko, doživljava kao nacionalna izdaja.
Ispada tako da je Vučićev ćacilend za ove republikosrbijanske akademske nacionaliste gotovo liberalna demokratija.
Jer ovdje se od studenta očekuje da bude nacionalistički pravovjeran prije nego što nauči samostalno misliti. Da zna ko su mu neprijatelji prije nego što sazna šta mu piše u udžbeniku. Da brani generala prije nego što odbrani vlastiti diplomski rad. A posebno je perverzno pozivanje na navodnu, izmišljenu genocidnost Republike Srpske koju, eto, neko želi nametnuti čitavom narodu.
Genocid je počinjen u Srebrenici, za njega su osuđeni konkretni ljudi, a odgovornost se utvrđuje prema djelima i komandnim strukturama. Kolektivnu krivicu upravo prizivaju oni koji čitav narod i entitet poistovjećuju s presuđenim zločincima, pa zatim zahtijevaju da ih svi brane.
Takvim studentima, očigledno, Ratko Mladić treba kao legitimacija nacionalnog identiteta. A to je poraz obrazovanja, ljudskosti i elementarne pameti.
Dragi studenti iz Srbije, naučite lekciju!
Zato bih studentima iz Srbije, onima koji zaista žele demokratsko društvo i raskid s Vučićevom političkom praksom, poručio da dobro zapamte ovu epizodu.
Kad sljedeći put budete tražili podršku u Republici Srpskoj, pogledajte ko vam je pruža, šta misli o Srebrenici, koga smatra herojem i čije fotografije nosi na svojim zidovima, osim naravno ako se ne slažete sa njima. Jer politička sloboda koja završava na granici nacionalističkog mita ostaje samo borba za smjenu jednog gospodara drugim.
A studentima u RS-u koji su na domove okačili poruke podrške ratnim generalima ostaje jednostavno pitanje: kako mislite graditi budućnost društva ako vam je najveći životni i akademski uspjeh odbrana njegove najmračnije prošlosti?
Odgovor, nažalost, već znamo.
Dok njihovi vršnjaci širom svijeta raspravljaju o nauci, tehnologiji, slobodi i vlastitoj budućnosti, naši akademski čuvari nacionalnog svetilišta organizuju vanredne sjednice zbog Ratka Mladića.
P:S:
I zato, dragi studenti iz Srbije, kada sljedeći put budete dolazili u Republiku Srpsku, umjesto u državu BiH da tražite saveznike protiv ćacija, pazite da ne završite upravo u njihovoj akademskoj centrali. Ovdje su ćaciji odavno diplomirali, a neki su im već postali profesori.
