Islamski kulturni centar Podgorica

Prvo napadneš čovjeka, onda ustanovu

Napad na Memorijalni centar nije počeo na njegovoj kapiji. Mnogo je praktičnije bilo prvo napasti i diskreditovati ljude koji u njemu rade, dovesti u pitanje njihove motive, proglasiti ih ekstremistima, manipulatorima, kriminalcima, remetilačkim faktorom, pa zatim svaku njihovu rečenicu pretvoriti u predmet političkog progona. Ja te ljude znam. Oni su etička vertikala ovog društva. Ali kada čovjeka dovoljno dugo valjate po blatu, računate da će se nešto tog blata zalijepiti i za instituciju koju taj čovjek predstavlja.

Zato su udruženja žrtava i majki Srebrenice aktuelne napade na direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića izričito opisala kao pokušaj diskreditacije i samog Memorijalnog centra. Centar je u međuvremenu rad sveo na minimum, a zaposleni tvrde da su izloženi “parapolicijskom i paraobavještajnom progonu” i poručuju da sa MUP-om RS i Okružnim javnim tužilaštvom u Bijeljini neće sarađivati, čak ni po cijenu hapšenja. MUP RS, sa druge strane, tvrdi da postupa po zahtjevu i pod nadzorom tužioca u predmetu koji se odnosi na sumnju u utaju poreza i doprinosa.

I upravo tu treba stati.

Jer Srebrenica nije poreska uprava, nije ni trafika, ni seoska zadruga, a nije ni zemljišnoknjižni ured niti obična budžetska ustanova u kojoj historija počinje posljednjim nalogom loklanog tužioca.

Policija je već bila u Potočarima

Haške presude nisu literatura koju neko može prihvatiti ili odbaciti prema dnevnom raspoloženju. U presudi Ratku Mladiću stoji da su u julu 1995. jedinice MUP-a bile angažovane u srebreničkoj operaciji. Sud je utvrdio prisustvo jedinica Specijalne brigade policije u Potočarima, uključujući snage koje su 12. jula zatvorile prostor oko kompleksa i učestvovale u stvaranju prijeteće atmosfere, kao i u prisilnom premještanju Bošnjaka iz enklave. Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor, između ostalog za genocid u Srebrenici.
Zato ovdje historija nije ukrasni kontekst. O ne!

Kada policijska formacija entiteta Republika Srpska hipotetički ili ne krene prema Potočarima, ma sa kakvim papirom u ruci, ona ulazi u prostor u kojem uniforma Republike Srpske ima, najblaže kazano, krvavu historiju. Ulazi među kamen i među ljude koji tu historiju nose u prezimenima svojih mrtvih.

To je činjenica koju nikakav portparolski jezik ne može izbrisati.

Ratka Mladića pretvorili u pretka

Još je strašnija politička klima u kojoj se sve ovo događa. Trideset godina nakon genocida, Ratko Mladić za jedan, moram to kazati, ogorman dio javnog i političkog prostora nije postao ono što pravosnažna presuda kaže da jeste, čovjek osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, već predmet kulta, murala, parola i kolektivnog opravdavanja.
I tu dolazimo do srži problema sa Srebrenicom.

Genocid se može negirati grubim poricanjem da se dogodio, ali mnogo uspješnije se negira njegovim društvenim poništavanjem: Slavljenjem osuđenih počinilaca, izjednačavanjem žrtve i zločinca, pretvaranjem presuda u “mišljenje jedne strane” i neprekidnim stvaranjem utiska da su oni koji čuvaju sjećanje zapravo ljudi koji izazivaju probleme.
Na kraju te operacije zlolinac Mladić postaje heroj, a Memorijalni centar sumnjiva institucija.
Eto vam čitave ideologije u jednoj rečenici.

Šta ćete tražiti između nišana?

Emir Suljagić tvrdi da ima informacije o pripremi upada specijalaca sa transporterima i maskama. MUP RS to odlučno negira i kaže da takva policijska akcija nije planirana. Te dvije tvrdnje danas stoje jedna nasuprot drugoj i tako ih treba i tretirati.
Ali pitanje koje ostaje mnogo je veće i od Suljagića, i od jednog tužioca, i od jedne prijave ili jednog policijskog saopštenja.

Šta će se dogoditi onog trenutka kada bilo koja formacija MUP-a RS uđe u Memorijalni centar pod prinudom, sa naredbom za pretres, sa dugim cijevima ili bez njih?

Kako se zove momenat u kojem uniforma nasljednica sistema čije su jedinice bile dio srebreničke genocidne operacije pretresa dokumente ustanove koja čuva imena ubijenih?
Kako će majka koja dođe sinu na mezar gledati ćiriličnu policijsku traku preko ulaza?
I koliko puta jedan mrtav čovjek može biti i u smrti ponižen?

Mrtve više ne možete protjerati

Potočari nisu vlasništvo bilo koje stranke, vlade, policijske organizacije ili političke generacije. Tamo su mrtvi koji su jednom već prošli kroz sistem sile, selekcije, odvajanja, progona i ubijanja.

Zato svaka vlast koja poželi demonstrirati silu u Memorijalnom centru mora znati gdje je došla.
Možete privesti direktora. Možete saslušavati zaposlene. Možete poslati inspektore, tužioce, policiju, kamere i saopštenja. Možete godinama pokušavati da Srebrenicu pretvorite iz mjesta genocida u predmet beskonačne političke rasprave.

Samo je jedna nezgodna stvar ostala.

Mrtvi su već tamo.
Njih više ne možete otjerati iz Potočara. Nikada!