U posljednjih nekoliko mjeseci Srbija je postala poprište rasprava o prijedlogu za uvođenje nacionalnog bukvara, odnosno nacionalne čitanke koja bi trebala biti obavezna u obrazovnom sistemu.
“Jedini pravi cilj ovog “udžbenika“ jeste trovanje najmlađih kroz obrazovni sistem u kome se kreiraju nove dogmatske nacionalističke generacije, a koje u najboljem slučaju završe kao ideološki diletanti i poslušnici srpskog sveta. U onom gorem slučaju, to su budući pripadnici Crvenih beretki ili “Škorpiona“.
U posljednjih nekoliko mjeseci Srbija je postala poprište rasprava o prijedlogu za uvođenje nacionalnog bukvara, odnosno nacionalne čitanke koja bi trebalo da bude obavezna u obrazovnom sistemu. Ova inicijativa ne samo da je pokrenula brojne kontroverze već je dovela i do pitanja o njenoj svrsi i potencijalnim posljedicama, ali i nakanama države Srbije.
Zar srpskoj djeci nije dosta nacionalnog identiteta?
Šta je nacionalna čitanka, zapravo?
Prema zakonu, a kako prenosi N, nacionalna čitanka imaće ulogu u “razvijanju nacionalnog identiteta, pripadnosti državi, kao i poštovanje i očuvanje srpskog jezika, tradicije i kulture“.
A šta konkretno u čitankama piše, uskoro će saznati, zasad, samo oni najmlađi.
„U septembru mjesecu biće podijeljena učenicima prvog i drugog razreda. Mislimo da dobro poznavanje nacionalnog bića sopstvenog naroda je preduslov da se razume i neko ko pripada drugoj naciji, drugoj veri, drugoj kulturalnoj sredini i kulturalnim obrascima“, kaže Slavica Đukić-Dejanović, ministarka prosvjete Srbije.
Na prvi pogled, prijedlog se prikazuje kao korak ka boljem razumijevanju i integraciji među različitim etničkim i kulturnim grupama. Međutim, kada se dublje zagledamo u ovu ideju, otkrivamo složene i potencijalno izuzetno opasne aspekte koje treba pažljivo razmotriti.
Nacionalna čitanka, odnosno nacionalni bukvar će imati zadatak da veliča srpsku naciju i srpsku državu na osnovu “izvrsnosti srpskog roda“. Pa je ovo zapravo nacionalistički bukvar kome je jedini zadatak uniziti druge i drugačije, a nikako doprinijeti “razumijevanju nekoga ko pripada drugoj vjeri ili naciji“.
“Lako je pretpostaviti da nacionalna čitanka neće biti ništa više od čitanke nacionalizma, neka vrsta obaveznog vojnog roka u školama, posvećenog mentalnom muštranju. Poslužila bi kao dodatno sredstvo lošeg obrazovanja, novi udžbenik nadmenosti, arogancije i odvikavanja od objektivnosti, jednom rečju – neprikriveni ili loše prikriveni podsticaj na dalje širenje netrpeljivosti, ili bar uklanjanje brane da se slično zlo ukorenjuje“, kazaće u svom odličnom tekstu na srbijanskom Peščaniku doktor pravnih nauka i književnik Slobodan Beljanski.
Odista, jedini pravi cilj ovakvog “udžbenika“ jeste strukturalno trovanje najmlađih kroz obrazovni sistem u kome se kreiraju nove dogmatske nacionalističke generacije, a koje u najboljem slučaju završe kao ideološki diletanti i poslušnici srpskog sveta. U onom gorem slučaju, to su budući pripadnici Crvenih beretki ili “Škorpiona“.
A kad smo kod srpskog sveta, nije li upravo zajednička platforma svesrpskog Sabora na relaciji Srbija-Crna Gora-entitet Republika Srpska bila osnov za bildanje nacionalizma kroz obrazovni sustav? Onda je bilo i posve očekivano da će u nastavni plan i program udžbenika u RS-u ući “Odbrambeno-otadžbinski rat“ sve sa veličanjem ratnih zločinaca i potpunim odsustvom izučavanja, npr., genocida nad Bošnjacima.
Ovdje se treba vratiti na blisku prošlost i ukazati na klasični ontološki zakon po kome nije samo bitno šta se priča, nego i ko to priča.
Krajišnikovim stazama pedagoškog zločina
Naime, prije pet godina tadašnji predsjednik Asocijacije “Stvaraoci Republike Srpske” Momčilo Krajišnik, inače osuđeni ratni zločinac, govorio je da bi izdavanjem jedinstvenog srpskog bukvara bile “prevaziđene razlike, a sva srpska djeca, ma gdje bila, učila bi iz zajedničkog bukvara“.
Govoreći o realizaciji projekta “Jedinstveni srpski bukvar”, koji su u aprilu 2019. u Beogradu predložile srpske nacionalne organizacije iz zemalja regiona, Krajišnik je naveo da je riječ o krucijalnom djelu, ali da će biti mnogo poteškoća u njegovoj realizaciji.
“Biće mnogo poteškoća, ali smo postavili taj zadatak i na njemu ćemo insistirati. Zalagaćemo se kod institucija, i u matici i u okruženju, da taj projekat bude završen. Mislim da je tu poenta na kulturnom i prosvjetnom povezivanju svih Srba u regionu, s tim da smo se dotakli ćirilice, srpskog pisma, te zapostavljenosti Srba u nekim državama”, rekao je tada Krajišnik.
Danas zločinca Krajišnika nema među živima, ali se njegove nakane o “jedinstvenom srpskom bukvaru“ mogu plastično prikazati u realnosti u kojoj živimo. I to stavku po stavku! Od “zapostavljenosti Srba u regionu“ do “prosvjetnog povezivanja svih Srba“. Deklaracija srpskog sveta, odnosno svesrpskog Sabora kako mu se tepa je najbukvalnije preslikana ideja jednog ratnog zločinca koja se implementira in vivo i u RS-u, i u Srbiji, a očekuje se da tako li što bude ugrađeno i u crnogorski obrazovni sistem, koji se nakon četničke kontrarevolucije iz 2020. u potpunosti pretvorio u dio srpskog sveta.
Da je to tako, svjedoči i upravo održan “Moleban za blagosloven početak školske 2024/2025. godine“ 1. septembra u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru.
Kakve veze ima “moleban“ sa sekularnom (ustavnom) Crnom Gorom i još više sa učenicima osnovnih škola? Osim ako Crna Gora i nije više sekularna i osim ako Crkva Srbije nije preuzela i pedagošku ulogu? A jeste!
Naravno, srpski svet radi po utvrđenim pravilima, a i malo onih koji mu se suprotstavljaju to čine neorganizovano, stihijski, reaktivno, submisivno incidentno.
Kako nacionalna čitanka teorijski stvara preduslove za novi haos?
Sa teorijskog aspekta, uvođenjem nacionalnog bukvara može se stvoriti kulturalni monolitizam, gdje se određeni kulturni i historijski narativi postavljaju kao “jedini ispravni”. Ovaj pristup može marginalizirati i potisnuti druge perspektive i kulturne identitete, što vodi ka većem razdvajanju unutar društva. A to je baš najprimarniji cilj ideoloških žreca i gurua srpskog sveta. Dakle, stvaranje elitističke velikosrpske pozicije u najmlađih i segregiranje drugih i drugačijih kao pedagoška norma.
Nadalje “nacionalna kohezija kroz obrazovanje“ je jako opasan argument kada se uzme u obzir da se istovremeno može koristiti i za isključivanje i demonizaciju drugih kulturnih i etničkih identiteta. Ako se bukvar/čitanka koristi za unapređenje nacionalne agende ili propagande (a koristiće se), onda je jasno da su namjere daleko od stvarnog kulturnog razumijevanja i tolerancije, kako reče ministrica Đukić-Dejanović.
Treća stvar, ne manje važna – uvođenje nacionalnog bukvara biće novi korak ka daljoj politizaciji obrazovanja u Srbiji i srpskom svetu. Ako obrazovni sadržaj postane sredstvo za širenje nacionalističkih ideja ili političkih stavova, može se ozbiljno narušiti akademska sloboda koja je ionako incidentna u srpskom svetu. U tom slučaju, obrazovanje se koristi kao alat za oblikovanje društvenog mišljenja prema političkim agendama, a ne kao sredstvo za razvoj kritičkog razmišljanja i stvarne kulturne svesti. Onda je crkvena dogma “prijeki lijek“ za slobodu mišljenja i postaje jedina verfikovana metoda učenja, a misli crkvenih velikodostojnika (p)ostaju jedina (para)nauka.
Digitalno-analogno srednjovjekovlje u praksi
Kada se ovako postave stvari, onda fotografija dječaka, koji je neki dan na fudbalskoj utakmici Srbije i Španije držao stisnuta tri prsta sa očima potpuno obnevidjelim od nacionalnog uzleta, zapravo oslikava budućnost školskog, ali i životnog sistema i u Srbiji i u ostatku srpskog sveta. A to je sistem u kome će djeca biti zapravo potencijalno buduće srpsko meso za nekakve ratove u kojima bi ista ta Srbija, po ko zna koji put, gospodarila tuđim zemljama, narodima i teritorijama.
O posljedicama uvođenja nacionalne čitanke u školski sistem tek će se pričati, ali već sada možemo kazati da se Srbija itekako priprema za neku vrstu rusifikacije i da će slijedom stvari opet iskazati potrebu da širi teritorije, pod izgovorom da su “Srbi ugroženi“ ili da joj iste “historijski pripadaju“. Na uštrb, dakako, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore.
Zloupotrijebljena djeca koja se danas odgajaju u tom duhu bit će ideološki, ali i terenski vojnici u tim opasnim, nehumanim nakanama.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
