A od čega su to Mladićevi neočetnici ‘oslobodili’ Srebrenicu 11. jula 1995? Oslobodili su je od života preko 8.000 nevinih ljudi. I da, to bi da se slavi u Novom Sadu, to ubistvo, taj organizovani-državni poduhvat-taj genocid. I da, ovo nije negiranje genocida, ma kakvi, ovo je proslava genocida i zazivanje novog! Ovo je trijumfalizam zla!
Prije tačno sedam godina napisao sam tekst identičnog naslova sa drugom troponimijom – Slavi li Banja Luka srebrenički genocid? Podsjetiću vas, tada je opskurno profašističko udruženje “Zavetnici” planiralo da se baš 11. jula u Banjoj Luci na okupljanju “proslavi oslobođenje Srebrenice”. I što je najluđe, gradski oci su prvo dozvolili ovo sramotu, pa su je kasnije ipak potiho ukinuli, naravno zbog pritiska javnosti, ne zbog svoje želje da se fašistima zabrani samo okupljanje.
Novi Sad-Banja Luka, poluge srpskog sveta
Moja malenkost je tad, ako je to uopšte važno, morala napustiti grad u kome živi i RS zbog silnih prijetnji jer policija “nije mogla garantovati moju bezbjednost”. No, bilo pa prošlo.
E, u uncu se isto dešava danas, sedam godina kasnije u Novom Sadu, nekada najtolerantnijem gradu Republike Srbije, prijestonici Vojvodine, koji se pretvorio u ekstenziju Banje Luke i Vučićev radikalski bastion.
Kako stoji u saopštenju Antifašističkog fronta 23. oktobar: “Opskurna grupa Srpski soko (SS) organizuje sramni fašistički skup kako bi se zlikovci rugali ljudima pobijenim u Srebrenici 1995, i to na dan sećanja na ovaj genocid. Na pozivu na skup nalazi se zvanični grb, simbol administracije grada Novog Sada.”
Kako vidimo i ovdje je riječ o istim njuškama sa drugim nazivom, riječ je osim toga, a to je važnije o Gradu Novom Sadu, čiji se oci (do pisanja ovog teksta) nisu oglasili. Dakle, prekopirana “banjalučka stvar”. A mnogi će pitati, zašto prenosim saopštenje jedne nevladine organizacije, a ne neki zvanični gradski ili državni iskaz? I tu je srž problema!
Nema institucionalnog otpora u zemlji u kojoj se slave ratni zločinci
Vidite, država Srbija ne pokazuje niti promil saosjećanja prema ubijenim u srebreničkom genocidu. Za njih je to tek ili “kolateralna ratna šteta” ili u boljem slučaju “strašni zločin”, kako reče onomad Ana Brnabić.
A kako bi se i očekivalo nešto bolje kad je država sve ove godine, da ne kažem decenije, sigurna kuća za ratne zločince, kad se slave ubice i monstrumi, kad državni službenici čuvaju zločinačke murale, kad su mnogi od tih zločinaca poput Šešelja istaknuti članovi društva, kad su neki drugi i predavači na visokim školama i kad se ne kriju – nego udobno žive u toj istoj Srbiji poput Novaka Đukića, komandne ruke za ubistvo tuzlanske mladosti na Kapiji.
Pa se u toj i takvoj atmosferi i moglo (na žalost očekivati) da se desi proslava “oslobođenje grada”? A od čega su to Mladićevi neočetnici “oslobodili” Srebrenicu 11. jula 1995? Oslobodili su je od života preko 8.000 nevinih ljudi. I da, to se slavi, to ubistvo, taj organizovani-državni poduhvat – taj genocid. I da, ovo nije negiranje genocida, ma kakvi, ovo je proslava genocida i zazivanje novog! Ovo je trijumfalizam zla i nedostatak empatije koji se može porediti samo sa nacističkim sistemima smrti i logorskim stradanjima u Holokaustu.
Ali, zašto Novi Sad?
Svako bi kazao, možda, možda smo tako li što mogli očekivati negdje u Beogradu ili u pojedinim predgrađima nekih drugih gradova. Zašto prijestonica Vojvodine?
Pa upravo zato što je prijestonica Vojvodine!
Upravo zato što je Novi Sad (bio) multietnički grad, grad suživota i tolerancije, grad koji je primio silne, upravo srpske nevoljnike za vrijeme rata. A vraćeno mu je ovako – potpunom srbizacijom grada i okoline gdje vi ne znate da li se nalazite u Kninu 1993. ili Banjoj Luci 1994. ili u Novom Sadu 2024.
Osim toga, ovo je pokazna vježba Vučićeve vlasti koja obilježava teren pa je ono što je bilo nezamislivo, zadnjih godina postalo gorka realnost. I sjetite se, na Petrovaradinskoj tvrđavi, gdje se organizuje EXIT, nekad festival mira i tolerancije, uz logo EXIT-a visila je prošle godine i zastava “Kosovo je srce Srbije”. Problem je što se i ovaj festival u zadnjim godinama pretvorio u Vučićevo okupljanje namijenjeno “gradskoj SNS raji” koja ne ide (još) na Guču. Ili, makar nije išla.
Protest protiv fašizma je spas obraza Novog Sada
I šta je rješenje? Otpor, naravno i protest!
Antifašistički front 23. oktobar pozvao je građane da se danas (11. jula, na dan pisanja ovog teksta) u 19 časova okupe na Trgu slobode u Novom Sadu i spriječe najavljeno okupljanje profašističkih organizacija. I ovo je neizmjerno bitno:
“Pozivamo sve Novosađanke i Novosađane, koji se protive ideji slavljenja zločina i zločinaca, da se sutra, 11. jula u 19 h okupimo na Trgu slobode i sprečimo grupu opskurnih fašističkih štetočina, koja sebe naziva Srpski soko (inicijali SS, zanimljiva koincidencija) da se izruguju žrtvama genocida na skupu ciničnog naziva ‘godišnjica oslobođenja Srebrenice’. Ne smemo dopustiti takvu sramotu u gradu koji se ponosi svojom slobodarskom i antifašističkom tradicijom! SF/SN.”
I opet imamo jedan problem. Osim legendarnog novosadskog portala Autonomija Dinka Gruhonjića i još par manjih portala, ovu vijest ne možete pročitati u nekim većim državnim medijima. Jednostavno, kako kažu, nema interesovanja ili, još jednostavnije, ili ih zaboli donji dio leđa za žrtve genocida ili se slažu za neofašistima iz grupe “Srpski soko” koji bi pravili naci-žurku u vrijeme kad se par stotina kilometara zapadno ukopavaju posmrtni ostaci žrtava genocida na potočarskom mezarju.
Da li je Srbija (još uvijek) članica UN-a?
I ovo da se zna: Ono što je u Srbiji domen negiranja ili trijumfalizma, a to je srebrenički genocid – u svijetu je nesporna pravna, ljudska, forenzička i svaka druga činjenica i više ne treba ulaziti u meritum ovih stvari. Valja samo napomenuti da su i UN Rezolucijom priznale i usvojile 11. juli kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Podsjećam, Srbija je još uvijek članica UN-a pa se shodno tome mora tako i ponašati. Održavanje fašističkih skupova, i to baš na dan komemoracije, je na toliko nivoa strašno da je premala jedna kolumna kako bi se opisala sva zla koja izbijaju iz poziva na proslavu “oslobođenja grada Srebernice”.
Bit ću ličan na kraju: prije sedam godina sam napustio Banjaluku u kojoj živim nakon teksta se istim naslovom. Neko će pitati, a hoćeš li moći doći u Novi Sad i Republiku Srbiju nakon ovog teksta? Ne znam, ne idem tamo. Na žalost, jer imam dosta prijatelja i saboraca. Neću testirati ni sebe i granične službe.
Ono što znam je da svi građani Srbije moraju ustati protiv ovog zla ako žele, ako odista žele da im zemlja krene putem civilizacije.
A žele li, e to je drugo, preciznije i bolnije pitanje. Eto im 11. jula u centru Novog Sada, eto im protesta u 19. časova, pa neka se prebroje.
Ovako nam ostaje da se pitamo slavi li Novi Sad srebrenički genocid?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Piše: Dragan Bursać
