Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Dio prosrpske političke scene u Crnoj Gori svoju vanjsku politiku ne usklađuje sa Podgoricom nego sa Beogradom. Dobro, nije to nikakva tajna, ali budalaste inicijative za “otpriznavanje“ Kosova su zapravo papiranto-digitalni trag koji se nosi poslodavcima u Beograd. Ovo vam je kao nekada ovjerena radna šihterica bez koje nema naknade. A Kosovo će ostati ono što jeste, nezavisna, od strane Crne Gore priznata država, bez obzira na broj opštinskih deklaracija o “otpriznavanju“. Mnogo važnije pitanje glasi, kakva će biti Crna Gora?“
“Kada čitate saopštenja crnogorskih Demokrata niste sigurni je l’ im tekstove sastavljao Đuka Bizon, senator Vulin, Miljacka Dačić ili neko četvrti. Ili je neka AI srpskog sveta iskucala rečenice sa direktivom – napiši mi šta o Crnoj Gori i njihovim studentima misli Vučićev režim, bez da spomeneš Vučića. U uncu tako!“
Napisao sam ovo prije godinu i po. Danas bih tom citatu dodao samo jednu riječ-kontinuitet.
Jer priča o takozvanom “otpriznavanju“ Kosova odavno više nije izolovani politički incident niti lokalna improvizacija. Riječ je o obrascu koji se iz godine u godinu ponavlja, seljaka se iz jedne crnogorske opštine u drugu i svaki put nosi istu političku poruku. Kosovo je formalni povod prosrpskih partija, a stvarna meta jeste sama Crna Gora, njena državnost, njene institucije i pravo da samostalno vodi svoju spoljnu politiku.
Najnovija epizoda dolazi iz Pljevalja.
Demokratska narodna partija, pročitali ste to, pokrenula je inicijativu za sazivanje posebne sjednice lokalnog parlamenta na kojoj bi se usvojila deklaracija o citiram “poništenju i nepriznavanju odluke o priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova“. Inicijativu su podržali odbornici DNP-a i Nove srpske demokratije, ali među potpisnicima nalaze se i trojica odbornika Demokrata.
Halo država, ovdje lokal!
Upravo tu priča postaje zanimljivija od same deklaracije.
Godinama predstavnici Demokrata u Vladi Crne Gore uvjeravaju domaću javnost i međunarodne partnere da pitanje povlačenja priznanja Kosova nije tema izvršne vlasti. Govore o kontinuitetu spoljne politike, evropskom putu i međunarodnim obavezama države.
Istovremeno, njihovi odbornici na lokalnom nivou učestvuju u političkim akcijama koje imaju potpuno suprotnu simboliku. Pa se postavlja pitanje, ko govori istinu, da ne pitam-ko laže?
Možda će neko reći kako je riječ o stavu lokalnog odbora koji nije usaglašen sa centralom. Takvo objašnjenje zvuči zgodno za konferencije za medije, ali teško može objasniti obrazac koji traje godinama. Kada se ista politička poruka ponavlja u različitim sredinama, sa istim akterima i gotovo identičnim riječima, tada više ne govorimo o nesporazumu unutar partije. Govorimo o jednoj unisonoj političkoj strategiji.
A ta strategija mnogo je starija od Pljevalja.
Dogodine u Zeti, pa puta nula
Prije nekoliko mjeseci u režiji DNP-a gotovo identičan scenario odigran je u Zeti. Tamošnji lokalni parlament usvojio je deklaraciju kojom je simbolično “poništio“ odluku Crne Gore o priznanju Kosova. Već tada su pravnici upozoravali da lokalne samouprave nemaju nikakvu ustavnu niti zakonsku nadležnost da odlučuju o međunarodnom priznanju država.
Drugim riječima, opština ne može voditi državnu, a kamo li spoljnu politiku.
Ne može zaključivati međunarodne sporazume.
Ne može priznati niti “otpriznati“ bilo koju državu.
To pravo pripada isključivo državnim organima.
Savjetnik premijera za pravna pitanja jasno je poručio da ovakve deklaracije mogu imati isključivo političku simboliku. Profesor međunarodnog prava Nebojša Vučinić otišao je i korak dalje, podsjetivši na osnovni princip međunarodnog prava: priznanje države predstavlja neopoziv čin koji naknadnim političkim odlukama ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Čak i kada bi neka buduća vlada pokušala formalno povući priznanje, to ne bi moglo izbrisati činjenicu da je priznanje već proizvelo svoje međunarodnopravne posljedice.
Dakle, pravni efekat ovih deklaracija jednak je nuli.
Politički efekat, međutim, predstavlja njihov stvarni smisao.
Jer cilj nikada nije bio Kosovo.
Cilj je poruka.
A poruka je jasna da jasnija ne može biti: Dio političke scene u Crnoj Gori svoju spoljnu politiku ne usklađuje sa Podgoricom nego sa Beogradom. Dobro, nije to nikakav tajna, ali ovakve budalaste inicijative su zapravo papiranto-digitalni trag koji se nosi poslodavcima u Beograd. Ovo vam je kao nekada ovjerena radna šihterica bez koje nema naknade.
Upravo zbog toga svaka nova deklaracija/inicijativa/platforma-zovite to kako hoćete, podsjeća na politički izvještaj poslat centrali.
Pogledajmo redoslijed događaja.
Kratak kroki velikosrpskih deklaracija
Kada Crna Gora podrži članstvo Kosova u Savjetu Evrope, slijedi talas deklaracija po opštinama. Kada zvanična Podgorica potvrdi kontinuitet svoje spoljne politike, pojavljuju se lokalni parlamenti koji pokušavaju demonstrirati kako “većinska Crna Gora“ misli drugačije. Kada Vlada govori o evropskom putu države, dio lokalnih vlasti otvara teme koje služe isključivo regionalnim velikosrpskim nacionalističkim projektima.
Takva podudarnost teško može biti slučajna. Pa naravno da nije!
Još je zanimljivije što se nijedna od tih deklaracija ne bavi stvarnim problemima građana u Crnoj Gori. U njima nema niti jedne jedine riječi o razvoju opština, odlasku mladih, zdravstvenom sistemu, školama ili lokalnoj ekonomiji. Umjesto toga, odbornici glume ministre ideologe, drvene filozofe, spoljnih poslova, vode međunarodne sporove i zamišljaju da jedna opštinska skupština može promijeniti međunarodnopravni status države koju je priznalo više od stotinu zemalja svijeta.
Takva politika podsjeća na pozorišnu predstavu. Pardon, na lakrdiju.
Kulise su lokalne.
Scenarij dolazi izvan Crne Gore. Uvijek.
Publika su građani kojima se nudi osjećaj velike nacionalne pobjede, iako se u stvarnosti nije promijenilo baš ništa.
Kad lokalna lakrdija postane državna tragedija
Ipak, bilo bi pogrešno ovu priču svesti na politički folklor.
Jer svaki put kada lokalna vlast prisvaja nadležnosti države, šalje se mnogo ozbiljnija poruka. Time se relativizuje ustavni poredak. Građanima se sugeriše da državne institucije nisu važne, da međunarodne obaveze mogu postati predmet lokalnog glasanja i da je dovoljno imati skupštinsku većinu u jednoj opštini kako bi se zadiralo u pitanja koja pripadaju isključivo državi. Takav pristup razara samu ideju institucionalnog poretka.
Kako ovo znam? Živim u Banjaluci, pod vlašću Milorada Dodika koji odlično živi od ovog patenta najmanje tri decenije, urinirajući po ustavu i zakonima države Bosne i Hercegovine.
Ali vratimo se na Crnu Goru.
Ako danas lokalni parlament odlučuje o priznanju ili “otpriznavanju“ druge države, šta sprečava neku drugu opštinu da sutra “raspravlja“ o članstvu Crne Gore u NATO-u ili o međunarodnim granicama? Gdje prestaje simbolika, a počinje otvoreno podrivanje ustavnog sistema, pitanje je sad?
Upravo zbog toga brojni pravnici upozoravaju da ovakve inicijative nisu bezazlene političke igre. One predstavljaju pokušaj da se prostor državnih nadležnosti postepeno pretvori u poligon za ideološke eksperimente.
A iza tih eksperimenata prepoznaje se vrlo jasna politička matrica.
Nema ovo veze sa Kosovom
Godinama pojedine prosrpske političke strukture otvoreno govore o “srpskom svetu“, zajedničkom političkom i kulturnom prostoru koji bi prevazilazio postojeće državne granice. U toj koncepciji Crna Gora nije samostalni politički subjekt nego okupirani prostor na kojem se vodi stalna borba za usklađivanje sa politikom Beograda.
Upravo zato pitanje Kosova postaje “korisno političko sredstvo“.
Ne zato što lokalne vlasti mogu promijeniti njegov međunarodni status.
Nego zato što svaka deklaracija služi kao demonstracija političke lojalnosti Beogradu.
Na kraju ostaje jedno jednostavno pitanje.
Ako predstavnici jedne partije na državnom nivou tvrde da priznanje Kosova ostaje dio zvanične spoljne politike Crne Gore, dok njihovi odbornici na lokalnom nivou potpisuju inicijative za njegovo „otpriznavanje“, građani imaju pravo znati koja od te dvije politike predstavlja stvarni stav.
Ne može se istovremeno uvjeravati međunarodne partnere da se vodi stabilna evropska politika i dopuštati da njeni lokalni organi postaju improvizovani centri međunarodnih odnosa-druge države.
Kosovo će ostati ono što jeste, nezavisna, od strane Crne Gore priznata država. bez obzira na broj opštinskih deklaracija.
Mnogo važnije pitanje glasi kakva će ostati Crna Gora.
Hoće li sačuvati autoritet svojih institucija, ustavni poredak i sposobnost da sama odlučuje o vlastitim međunarodnim obavezama ili će dopuštati da svaka nova lokalna politička predstava postane još jedan kamen u temelju ideje da državna politika zapravo nastaje negdje izvan njenih granica.
Zato Kosovo u ovoj priči nije cilj, čak ni Demokrata i ostalih prosrpskih partija.
Kosovo je izgovor.
Meta je Crna Gora.
CDM
