Neljudi iz RS-a koji negiraju međunarodno presuđeni genocid upozoravaju na opasnost revizije historije. Političari koji relativizuju ratne zločine govore o zaštiti istine. Poštovaoci četničkog pokreta drže lekcije o antifašizmu. Zaista niko nema što Srbin imade. Jer nigdje na svijetu revizionisti tako glasno ne optužuju druge za revizionizam.
Piše: Dragan Bursać
Zamislite situaciju u kojoj se predstavnici entiteta Republika Srpska zajedno sa ruskim kolegama od svih stvari na svijetu bave borbom protiv revizije historije i zaštite od nacizma.
Nemate šta zamišljati, desilo se.
Dok su mnogi od njih još prošle sedmice marširali na banjalučkim ulicama uz portret Draže Mihailovića i dok godinama negiraju genocid u Srebrenici, odvojili su vremena i sjeli su za virtuelni sto da svijetu objasne kako treba čuvati “historijsku istinu”. To vam dođe kao da se dr. Mengele bavi zaštitom životinja u medicinskim eksperimentima, da Staljin drži predavanja o humanizmu ili da Al Kapone vodi kurs iz poreske etike.
Takva groteska zaslužuje posebno mjesto u muzeju političkog beščašća.
Učesnici-moj do mojega
Jer na online skupu pod nazivom „Lekcije Drugog svjetskog rata, novi izazovi današnjice – preporod nacizma“, predstavnici Narodne skupštine Republike Srpske i ruski zvaničnici slali su poruke o očuvanju sjećanja na žrtve nacizma i potrebi suprotstavljanja reviziji historije. Čovjek bi pomislio da prisustvuje sastanku ozbiljnih istoričara i istraživača. A onda pogleda spisak učesnika.
Tamo sjedi Jelena Guskova, žena koja godinama negira genocid u Srebrenici. Žena koja tvrdi da se masovno ubistvo više od osam hiljada Bošnjaka nije dogodilo na način koji su utvrdili međunarodni sudovi. Žena koja teorijama zavjere pokušava zatrpati forenzičke dokaze, presude i hiljade identifikovanih žrtava.
Tu je i Elena Afanasjeva, sankcionisana zbog podrške ruskoj agresiji na Ukrajinu i ilegalnoj aneksiji okupiranih teritorija. A s druge strane ekrana sjede predstavnici Republike Srpske među kojima se nalaze političari poznati po relativizaciji ratnih zločina, negiranju genocida i prekrajanju činjenica o ratovima devedesetih.
Pa ako tražite definiciju političkog cinizma, upravo ste je pronašli. Jer ovdje nije riječ o historiji. Riječ je o monopolu nad laži.
Proizvodnja paralelne stvarnosti
Vlast u Republici Srpskoj već godinama pokušava proizvesti paralelnu stvarnost. U toj stvarnosti četnici postaju antifašisti. U toj stvarnosti genocid postaje „tragičan događaj“. U toj stvarnosti logori postaju sabirni centri, etnička čišćenja postaju humanitarne operacije, a ratni zločinci nacionalni heroji.
Zato i nije slučajno što se priča o „borbi protiv revizije historije“ pojavljuje upravo iz Moskve.
Jer Kremlj je odavno shvatio da tenkovi nisu jedino oružje. Narativi često osvajaju teritorije efikasnije od armija. Kada uspijete ubijediti ljude da su agresori zapravo žrtve, da okupacija predstavlja oslobođenje i da se rat vodi radi mira, tada ste osvojili umove prije nego što ste osvojili granice.
Upravo zato Rusija godinama koristi antifašizam kao propagandni kostim za vlastite imperijalne neofašističke projekte.
Pod zastavom „denacifikacije“ razoreni su Mariupolj, Bahmut i brojni ukrajinski gradovi. Pod pričom o historijskoj istini opravdava se agresija. Pod mantrom o zaštiti ruskog svijeta brišu se međunarodno priznate granice.
I onda isti taj obrazac stiže u Republiku Srpsku.
Četništvo se pere antifašizmom. Negiranje genocida naziva se zaštitom nacionalnog dostojanstva. Revizionizam se predstavlja kao nauka. Laži se oblači u akademsku togu.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se sve odvija svega nekoliko dana nakon banjalučkog Marša besmrtnog puka. Taj događaj bi u svojoj izvornoj ideji trebao biti dostojanstveno sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, pretvoren je u političku pozornicu na kojoj rame uz rame marširaju simboli partizanske borbe i portret Draže Mihailovića.
Teško je pronaći veći istorijski apsurd. Na jednom kraju kolone nalaze se ljudi koji su se borili protiv nacizma. Na drugom portret čovjeka čije su jedinice sarađivale sa okupatorima. I niko ne vidi problem. Ili ga vide svi, ali šute.
Višedecenijsko zlostavljanje činjenica
Takvo nasilje nad činjenicama traje decenijama. Najprije se rehabilituje četnički pokret. Potom se od saradnje sa okupatorom pravi „taktički manevar“. Zatim se ratni zločini brišu iz kolektivnog sjećanja. Nakon toga dolazi nova generacija kojoj se serviraju prepravljeni udžbenici i pažljivo filtrirana prošlost.
Rezultat?
Društvo koje više nije sposobno razlikovati žrtvu od dželata. Društvo koje se kune u antifašizam dok nosi slike kolaboracionista. Društvo koje govori o istorijskoj istini dok zabranjuje činjenice. Društvo koje osuđuje revizionizam tako što ga svakodnevno proizvodi.
I upravo zato cijeli ovaj skup zaslužuje posebnu pažnju. Jer on pokazuje koliko su duboke veze između ruskog propagandnog aparata i političkih struktura Republike Srpske. Dok Evropska unija uvodi sankcije pojedinim ruskim zvaničnicima zbog agresije na Ukrajinu, predstavnici Republike Srpske s njima grade institucionalna partnerstva.
Dok Bosna i Hercegovina formalno teži članstvu u Evropskoj uniji, dio njenog političkog establišmenta sjedi na konferencijama koje organizuju ljudi sa evropskih crnih lista.
Dok se deklarativno govori o evropskom putu, njeguje se politička i ideološka bliskost sa režimom koji Evropu proglašava nacističkim projektom.
To više nije pitanje simbolike. A ne! To je pitanje političkog opredjeljenja. A možda najtragičniji dio cijele priče leži u činjenici da se stvarne žrtve Drugog svjetskog rata koriste kao rekviziti. Jasenovac zaslužuje istinu. Kozara zaslužuje istinu. Donja Gradina zaslužuje istinu. Svaka nevina žrtva zaslužuje istinu.
Umjesto toga, njihova stradanja služe kao gorivo za dnevnu politiku i hroničnu mržnju. Sjećanje postaje sredstvo manipulacije. Historija postaje oružje. Mrtvi postaju taoci živih političkih projekata.
I tako dolazimo do vrhunca apsurda.
Niko nema što Srbin imade!
Ljudi koji negiraju međunarodno presuđeni genocid upozoravaju na opasnost revizije historije. Političari koji relativizuju ratne zločine govore o zaštiti istine. Poštovaoci četničkog pokreta drže lekcije o antifašizmu. Ruski propagandisti koji opravdavaju invaziju na Ukrajinu upozoravaju na opasnost nacizma. Niko nema što Srbin imade. Nigdje na svijetu revizionisti tako glasno ne optužuju druge za revizionizam.
Nigdje kolaboracionisti tako strastveno ne glume antifašiste. Nigdje negatori genocida tako samozadovoljno ne predstavljaju sebe kao čuvare istorijske istine. A svaka takva laž ima svoju cijenu. Plaćaju je društva koja ostaju zarobljena u prošlosti. Plaćaju je generacije koje odrastaju na falsifikatima. Plaćaju je građani kojima se umjesto budućnosti prodaje mitologija.
Problem sa istinom
Istina, međutim, ima jednu nezgodnu osobinu. Može se prepravljati. Može se zatrpavati propagandom. Može se gušiti političkom galamom. Ali ne može nestati.
Zato će i nakon svih konferencija, marševa, deklaracija i propagandnih spektakala ostati jednostavna činjenica: Genocid u Srebrenici JESTE počinjen, četnički pokret jeste sarađivao sa okupatorima, a historijska istina ne stanuje u kabinetima političkih manipulatora iz RS-a. Ona živi u dokumentima, presudama, masovnim grobnicama i sjećanjima preživjelih.
Sve ostalo je samo loše režirana predstava u kojoj piromani glume vatrogasce.
PLENUM.BA