Slobodane Šoja, ne može se biti malo ratni zločinac. Biljana Plavšić nije morala povući obarač da bi ljudi stradali zbog politike koju je stvarala. Hitler nije lično ubijao Jevreje, Staljin svoje žrtve, ni Pol Pot milione Kambodžanaca. Ideolozi zločina upravo zato jesu opasniji od egzekutora. A ona jeste bila opasnija, zato je zločinka!
Za Plenum.ba piše; Dragan Bursać
Ko je Slobodan Šoja?
A ko je čovjek koji nam danas ovako opisuje Biljanu Plavšić?
Slobodan Šoja nije slučajni prolaznik kroz javni prostor, penzioner koji se sjeća stare poznanice niti anonimni komentator sa društvenih mreža. Riječ je o historičaru i diplomati, nekadašnjem ambasadoru Bosne i Hercegovine u Francuskoj i Egiptu, čovjeku sa ozbiljnim diplomatskim iskustvom. Dakle, govorimo o politički angažovanom čovjeku, profesoru i bivšem ambasadoru države Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga njegove riječi imaju veću težinu.
A sad na stvar:
Šoja je povodom smrti ratne zločinke Biljane Plavšić birao riječi. Bila je, veli, ugledna naučnica i profesorica, žena koja je “zalutala u politiku“, nacionalista sa brutalno radikalnim političkim konceptom, ali ipak “nije učestvovala ni u čemu zbog čega su stradali ljudi“.
E, upravo tu prestaje nekrolog, a počinje ozbiljan problem.
Jer od historičara se očekuje da zna šta znači politička odgovornost. Od diplomate se očekuje da zna šta znači presuda međunarodnog suda. Od čovjeka koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu očekuje se da zna šta se u toj Bosni i Hercegovini događalo između 1992. i 1995. godine. A od političara jedne stranke koja sebe predstavlja građanskom i liberlanom očekuje se makar toliko da pravosnažno osuđenoj ratnoj zločinki poslije smrti ne izmišlja olakšavajuće okolnosti koje joj nije dao ni sud pred kojim je priznala krivicu.
Zato je Šojina rečenica mnogo problematičnija nego što na prvi pogled izgleda.
Nije morala nikoga ubiti svojom rukom
Jer, Slobodane, za početak, šta tačno znači “učestvovati“?
Da bi čovjek bio odgovoran za zločin, mora li lično povući obarač, zaklati čovjeka, otvoriti vrata logora, zapaliti kuću ili odvesti porodicu na strijeljanje? Ako prihvatimo takvu definiciju odgovornosti, historija dvadesetog vijeka odjednom ostaje gotovo bez svojih najvećih zločinaca. Hitler nije obilazio Evropu sa šmajserom i lično ubijao Jevreje. Staljin nije vlastitim rukama strijeljao žrtve svojih čistki. Pol Pot nije sam pobio stanovništvo Kambodže.
Egzekutor može ubiti jednog čovjeka, deset ili stotinu. Komandni aparat može ubiti hiljade. Ideologija, kada dobije državu, vojsku, policiju, medije i političku moć, proizvodi mrtve industrijski, na desetine i stotine hiljada, milione čak.
Upravo zato je odgovornost ljudi na vrhu toliko velika.
Haški tribunal nije Biljanu Plavšić osudio zato što je pronašao njen otisak prsta na obaraču. Priznala je krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti. Činjenična osnova obuhvatala je progone Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba u desetinama općina, a Tribunal je utvrdio da je podržavala kampanju etničkog razdvajanja koja je odnosila živote i protjerivala ljude.
Dakle, ljudi JESU stradali upravo u projektu čiji je Biljana Plavšić bila politički i ideološki dio.
Biologija u službi mržnje
Kod Biljane Plavšić stvar postaje još strašnija zbog onoga što je bila prije politike: biolog i univerzitetska profesorica, naučna radnica koja je morala znati kakvu historiju iza sebe ima pokušaj da se biologijom objasni vrijednost, karakter ili sudbina čitavih ljudskih zajednica.
Kada je Bošnjake opisivala kao “genetski deformisan materijal“, nije govorila kafanska nacionalistkinja. Govorila je profesorica biologije i jedna od najmoćnijih političkih figura ratnog rukovodstva bosanskih Srba. Pseudonauci rasne i etničke mržnje davala je akademski mantil, a političkom projektu etničkog razdvajanja privid prirodne zakonitosti.
Tu njena odgovornost prelazi granicu običnog političkog radikalizma.
Jer kad biolog ljudsku zajednicu proglasi genetski deformisanom, mržnja dobija laboratorijski rječnik. Kad takva osoba dođe na vrh ratne vlasti, taj rječnik dobija institucije. A kada institucije krenu provoditi ideju prema kojoj ljudi različitih imena i vjera ne mogu živjeti zajedno, na kraju tog procesa dobijete logore, progone, spaljena sela, porušene bogomolje, silovanja i grobove.
Kakav kenozis, Slobodane?
Šoja nudi još jednu fascinantnu interpretaciju. Ali baš fascinantnu. Prema njegovom svjedočenju, Plavšić mu je svoje priznanje objašnjavala hrišćanskim pojmom kenozisa, idejom da neko na sebe preuzme tuđi grijeh.
Lijepo zvuči. Gotovo svetiteljski. Da se čovjek isplače. Problem je samo što je Biljana Plavšić pred sudom govorila nešto sasvim drugo.
Kazala je da prihvata činjenicu da su hiljade nevinih ljudi bile žrtve organizovanog i sistematskog uklanjanja Muslimana i Hrvata sa teritorija koje su Srbi smatrali svojima. Za tadašnje rukovodstvo, čiji je, njenim riječima, bila “nužni dio“, kazala je da je vodilo poduhvat čije su žrtve bili nevini ljudi.
Tu nema preuzimanja tuđeg grijeha. Ima priznanja VLASTITE odgovornosti.
A onda je nekoliko godina kasnije Biljana Plavšić napravila novi salto. Povukla je vlastito priznanje i tvrdila da ga je dala kako bi izbjegla dugotrajno suđenje i postigla povoljniji ishod.
I tu dolazimo do gotovo savršenog moralnog kruga.
Ako je govorila istinu u Hagu, bila je kriva i priznala vlastitu odgovornost. Ako je kasnije govorila istinu kada je poricala krivicu, onda je svjesno obmanula Tribunal radi vlastite koristi. Ako je Šoji pričala o hrišćanskom preuzimanju tuđeg grijeha, dobili smo i treću verziju iste priče, ovaj put sa oreolom iznad glave.
U svakoj od njih pada Šojina konstrukcija o profesorici koja je nekako zalutala među ratne zločince, a da “nije učestvovala ni u čemu zbog čega su stradali ljudi“.
Slobodane, ljudi su upravo zbog toga stradali
Najopasniji ljudi u zločinačkim sistemima, podsjećam, često nisu oni koji imaju krv na rukama u bukvalnom smislu. Mnogo su opasniji oni koji objasne zašto je poželjno da krv poteče. Oni naprave jezik prije nego što neko napravi masovnu grobnicu.
Biljana Plavšić bila je dio političkog rukovodstva koje je ljude razvrstavalo prema etničkoj pripadnosti, zagovarala je njihovo razdvajanje i svoju mržnju prema Bošnjacima pokušavala obući u biologiju. Za progon kao zločin protiv čovječnosti priznala je krivicu i osuđena je na jedanaest godina zatvora.
Zato, Slobodane Šoja, nema “ali“.
Ne može se biti malo ratni zločinac kao što se ne može biti malo mrtav. Biljana Plavšić nije morala ubiti čovjeka svojim rukama da bi bila odgovorna za sistem u kojem su ljudi ubijani.
Bila je mnogo više od toga.
Pomagala je stvarati ideološki i politički svijet u kojem je progon ljudi zbog njihovog imena postao normalizovan politički projekat, a njihovo uklanjanje sa vlastite zemlje poželjno stanje stvari.
I zato, Slobodane, ljudi nisu stradali uprkos politici Biljane Plavšić.
Stradali upravo i baš zbog nje.
