“Bivši američki ambasador u BiH Majkl Marfi odlučio da javnosti saopšti kako “ima utisak” da je administracija Donalda Trampa postigla dogovor sa Miloradom Dodikom. Dobro jutro Marfi! Sad si se sjetio! A Dodik je za to vrijeme gradio paralelne institucije, prijetio secesijom, rušio državni autoritet, blokirao evropski put Bosne i Hercegovine, učvršćivao veze sa Moskvom, Budimpeštom i Beogradom i pretvarao RS u privatni politički posjed. A Marfi tek sada, kada više nema ambasadorsku funkciju priznaje da je cilj Milorada Dodika raspad Bosne i Hercegovine.”
Ima ona stara narodna koja kaže da su poslije bitke svi generali. Bosna i Hercegovina, međutim, ima svoju verziju te poslovice: Tek kada ambasador ili diplomata ode iz Sarajeva, počne govoriti istinu o onome što je gledao godinama.
Beograđani poručili za koga navijaju na SP: To su naše komšije, najbliži nama”
Tako je i bivši američki ambasador u BiH Majkl Marfi odlučio da javnosti saopšti kako “ima utisak” da je administracija Donalda Trampa postigla dogovor sa Miloradom Dodikom: Dodik će se povući sa mjesta predsjednika Republike Srpske, a zauzvrat će biti uklonjen visoki predstavnik Christian Schmidt, konstatuje Marfi.
Kako sad ovo najednom?
Zvuči dramatično. Zvuči ozbiljno. Zvuči upravo onako kako su godinama upozoravali brojni novinari, analitičari i građani ove zemlje, dok su ih iz američke ambasade, raznih međunarodnih kancelarija i stranaka Trojke na vlasti uvjeravali da su ovi prvi skloni teorijama zavjere, da pretjeruju, da histerišu i da je riječ o “neutemeljenim i zlonamjernim spekulacijama”.
Kad ono-međutim! Potvrdi se upravo ono što je rečeno u zadnje dvije godine.
Bursać: Schmidt kao svaki bivši progovori istinu tek kad ode!
Eh, Kasno Marfi do pameti stiže…
Jer, šta nam danas govori čovjek koji je godinama predstavljao najmoćniju državu svijeta u Bosni i Hercegovini? Govori da Dodik otvoreno radi na rastakanju Bosne i Hercegovine. Hajde?! Govori da bi nova američka administracija mogla pregovarati o teritorijalnom integritetu države. Hajde?! Govori da postoji razlog za zabrinutost zbog izbora novog visokog predstavnika. Hajde?! Govori da je OHR i dalje potreban i da su bonska ovlaštenja neophodna za odbranu Dejtonskog sporazuma. Hajde Marfi!?
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Sve to danas zvuči kao “razumna analiza”.
Problem nastaje kada se sjetimo da je upravo Marfi godinama bio jedan od ključnih ljudi međunarodne zapadne politike u Sarajevu.
Pa se ovdje valjaju postaviti dva pitanja:
- Da li je Marfi zaobilazio istinu u širokom luku onda ili to radi sad?
- Da li Marfi sve vrijeme zna za tal njegove države sa Dodikom, samo eto, tada nije bilo prikladno da se razveže jezik, a sad kad je biši može sve?
Jer, koliko puta je javnost upozoravala da Dodik sistematski razara državu? Koliko puta su domaći analitičari tvrdili da se iza diplomatskih osmijeha kriju opasni politički dogovori Dodika sa Amerikancima? Koliko puta su ljudi govorili da se politika prema Dodiku svodi na beskrajno popuštanje, uz pokoju formalnu sankciju koja više liči na administrativnu opomenu nego na ozbiljan odgovor?
A odgovor je jednostavan: Bezbroj puta.
Laži, laži i još laži…
Svaki put stizalo je isto objašnjenje. Sve je pod kontrolom. Institucije funkcionišu. Međunarodna zajednica zna šta radi. Dodik je izolovan. Dodik je pod sankcijama. Dodik nema podršku. Dodik će u zatvor. Dodik je stjeran uz zid…nastavi niz.
A Dodik je za to vrijeme gradio paralelne institucije, prijetio secesijom, rušio državni autoritet, blokirao evropski put Bosne i Hercegovine, učvršćivao veze sa Moskvom, Budimpeštom i Beogradom i pretvarao RS u privatni politički posjed.
Tek sada, kada više nema ambasadorsku funkciju, Marfi priznaje da je cilj Milorada Dodika raspad Bosne i Hercegovine.
Građani ove zemlje to odlično znaju već petnaest godina.
Posebno je zanimljiv dio njegove izjave u kojem govori o mogućem dogovoru između američke administracije i Dodika. Ako je takav dogovor zaista moguć, onda se postavlja pitanje koje daleko prevazilazi sudbinu jednog visokog predstavnika.
Ko je uopšte garant Dejtonskog sporazuma?
Godinama se građanima Bosne i Hercegovine ponavljalo da međunarodna zajednica predstavlja sigurnosni okvir, posljednju branu avanturizmu domaćih etnonacionalista i čuvara mira. Ako se ta brana može pretvoriti u predmet političke trgovine i čak sprdnje, onda više nema govora o principima nego o pijaci geopolitičkih interesa.
Još je paradoksalnija Marfijeva naknadna odbrana OHR-a i bonskih ovlaštenja. Dok je sjedio u ambasadorskoj fotelji, svaka ozbiljnija čak i samo najave upotrebe tih ovlaštenja izazivala je beskrajna objašnjenja o potrebi domaćeg dijaloga, lokalnog vlasništva nad procesima i političkog kompromisa.
Rezultat tog kompromisa danas gledamo pred očima.
Država je blokirana, evropske reforme stoje, institucije se razvlače između entitetskih ucjena, a svaki novi politički dan počinje pitanjem hoće li neko ponovo pokušati da pomjeri granice Dejtona i kao okvirnog mirovnog sporazuma i kao Ustava.
Slabiji popušta, a pametniji se smije
Marfi danas kasno ali ispravno konstatuje da odgovornost nose etnonacionalistički lideri, prije svega Milorad Dodik, uz podršku Dragana Čovića. Tačno. Ali u toj priči postoji još jedan akter koji godinama izmiče ozbiljnoj kritici.
A to je međunarodna birokratija koja je vjerovala da će beskrajnim popuštanjem smiriti nacionalizam.
Historija nas uči upravo suprotno.
Svako popuštanje agresivnim politikama postaje nova polazna tačka za sljedeći zahtjev. Svaka neizrečena sankcija pretvara se u novu ucjenu. Svako zatvaranje očiju proizvodi novu krizu. Pa onda umjesto Dodika iza rešetaka gledamo Dodika koji je otjerao Šmita i najavio hajku na BiH sudije.
A Bosna i Hercegovina je tri decenije laboratorija takve politike.
Zato Marfijevo današnje “prosvjetljenje” ima gorak ukus i vonja po cinizmu i hipokriziji. Ono potvrđuje sve ono što su mnogi govorili dok su bili ismijavani kao pesimisti, histerici, radikali ili ljudi koji navodno ne razumiju diplomatske procese.
Na kraju ostaje pitanje koje je važnije od sudbine jednog ambasadora ili jednog visokog predstavnika.
Koliko će još bivših međunarodnih zvaničnika, tek po odlasku iz Bosne i Hercegovine, početi javno govoriti ono što su znali dok su ovdje sjedili u klimatizovanim kancelarijama? Sjetite se Šmita.
Ko istinu saznaje od bivših i sam (p)ostaje bivši
Jer Bosna i Hercegovina nema luksuz da istinu saznaje iz memoara, intervjua penzionisanih diplomata ili naknadnih priznanja ljudi koji su nekada donosili odluke.
Građani ove zemlje cijenu tih zakašnjelih istina plaćaju svakog dana.
A istorija neumoljivo bilježi da je Milorad Dodik godinama govorio šta želi uraditi Bosni i Hercegovini, dok su mnogi na Zapadu tvrdili da ga treba razumjeti, saslušati i uključiti u dijalog.
Danas i Majkl Marfi kaže da Dodik želi raspad države. Upamtite, ko istinu saznaje od bivših i sam (p)ostaje bivši
Dobro jutro, ambasadore. Bivši ambasadore!
RADIOSARAJEVO.BA
