Islamski kulturni centar Podgorica

Može se vrlo lako desiti, negdje u Briselu ili Berlinu u onim ogromnim hotelskim kompleksima u kojima odsjeda EU administracija i svi oni željni EU da se u sobi do sobe nađu jedna Saranda sa Kosova i jedan Božidar iz Srbije. I to ne da je hipotetički moguće, nego je u praksi vrlo očekivana i izvodljiva stvar.

Saranda se preziva Bogujevici i potpredsjednica je kosovskog Parlamenta, a Božidar je Delić i odnedavno potpredsjednik Parlamenta Srbije.

Može se desiti da se Saranda i Božidar sastanu protokolarno, na nekom brifingu ili okruglom stolu na kome se deset i više godina drvi o odnosima ove dvije zemlje i uzajamnom priznanju. A može se desiti i da neobavezno porazgovaraju u hotelskom hodniku. I to uopšte nije isključena mogućnost.

Otkud 16 metaka u mom dječijem tijelu, Božidare?

Pa bi tako Saranda Bogujevici, mogla priupitati Božidara Delića, gdje je bio 28. marta 1999. godine na Kosovu? Da li je bio negdje u blizini Podujeva? Da li je čuo za ulicu Rahmana Morine broj 7 u kojoj je živjela Saranda sa svojom mnogobrojnom porodicom? I još važnije, zna li kako su Sarandi “Škorpioni“, da, da isti oni što ubijaju nejač oko Srebrenice, ubili 14 članova porodice? Tu u kući, tu u jednom danu, u jednom trenu?

Znaš li Božidare, ako si božiji dar, kako su “Škorpioni“ pucali po živom ljudskom mesu, bez prekida u talasima? Znaš li Božidare, kako su ljudi tu iza kuće u bašči ubijani kao zvijeri? Prvo žene, koje su stale ispred djece i staraca, a onda starci i djeca?

I može Saranda ponoviti Božidaru, tu u lobiju sivog briselskog betonskog hotela, svoje rečenice sa suđenja:

“Pogođena sam u nogu. Neko je krkljao. Ponovo su pucali. Pogođena sam zatim u ruku i leđa. Podigla sam glavu i vidjela brata Genca koji mi je rekao ‘vidi šta su uradili bratu’, kojem je bilo raznijeto pola glave. “

Može Saradna odmah potom zavrnuti rukav i pokazati strašne ožiljke od metaka po rukama. Može Božidaru, potpredsjedniku Skupštine Srbije, potpredsjednica Skupštine Kosova kazati kako je tog 28. marta 1999. godine, dobila dva metka u nogu, jedan u leđa i čak 13 u ruku dok su joj ubili brata i majku. Eto, tako su državni uposlenici Srbije, znani kao “Škorpioni“ pucali po djeci. Od 19 ubijenih ljudi, bilo je sedmoro djece i sedam žena.

Saranda je čudom, čudom čuda preživjela i otišla je da živi u Englesku, gdje se i školovala. Kao mlada, obrazovana i sjajna žena postala je potpredsjednica kosovskog Parlamenta.

Nagrada za ubijanje djece-mjesto potpredsjednika Skupštine Srbije

A Božidar Delić, pitaće mnogi? Šta je sa njim i šta je sa njegovim boravkom na Kosovu? Pa eto, taj Božidar, koji bi stajao ispred Sarande Bogujevici, bio je baš tada komandant 549. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije (VJ) na Kosovu koja je učestvovala u monstruoznim ubistvima ogromnih razmjera.

Fond za humanitarno pravo (FHP) je još 2013. godine objavio dosje koji sadrži najsveobuhvatniju dokumentaciju osam vojnih ofanziva 549. brigade VJ na kosovska sela u martu i aprilu 1999. godine, u kojima je smrtno stradalo 885 ljudi. Ubijeno je 853 ljudska bića. Baš u martu i aprilu, baš kada je Sarandi pobijeno gotovo sve, a ona je dobila 16 metaka i preživjela.

Neće biti, Božidare, da baš nemaš veze sa svim ovim, pogotovo što nikad nisi nijekao da si prvi čovjek brigade smrti. I neće baš biti da ne znaš šta je bilo sa Bogujevicima u Podujevu, baš tada! I to ne mora pitati više Saranda, to pita svako ljudsko biće potpredsjednika Skupštine Srbije, kome je ova njegova krvava prošlost izgleda dobro došla i zbog koje je nagrađen mjestom visokog državnog funkcionera.

Pa ovdje ne bi bilo loše podsjetiti i Delića i cjelokupnu srbijansku javnost, ako li takvo što još postoji, da su napadu na sela Meja i Korenica 27. aprila 1999. godine na Kosovu, pripadnici vojske, policije i paravojnih jedinica, uključujući baš i pripadnike Delićeve 549. brigade, ubili najmanje 377 civila, od kojih 36 mlađih od 18 godina. Dakle, ubijanje djece kao normalizovana stvar?!

Ne bi bilo loše podsjetiti kako je u konačnici pod Delićevom komandom te 549. motorizovane brigade, srpski režim masakrirao, po albanskim izvorima, pazite sad, 2.174 kosovska Albanca, od kojih je 459 kasnije pronađeno u masovnim grobnicama u Perućcu i Batajnici, na teritoriji Srbije.

Ali, kao što rekoh, ne samo da je Delić nekažnjen, iako svakodnevno na srbijanskim televizijama govori da se “Kosovo ne sme dati Šiptarima“, nego je i nagrađen. I te nagrade, koliko god morbidne bile, imaju svoj kontinuitet. Nije Delić, tek tako i tek danas dobio sinekuru za koljačke pohode, a ne!

Manje je poznato Delićevu 549. brigadu odlikovao i ratni zločinac Slobodan Milošević koji je za njenu ulogu na Kosovu počastio Ordenom narodnog heroja zbog “herojske odbrane zemlje“. Da li herojska odbrana zemlje uključuje ubijanje žena i djece? Čini se da da.

I kažem, u tom hipotetičkom razgovoru, može prepričati sve ovo Saranda Bogujevici, može pitati Božidara, ako je božiji dar Delića: “Šta ste vi radili baš tada na Kosovu, dok se meni meso odvaja od kostiju zbog vaših pušaka i metaka i dok sam gledala umirućeg brata i majku?” Može ga pitati, kako je moguće da se takav čovjek sa takvom prošlošću i biografijom nađe na mjestu potpredsjednika Skupštine susjedne Srbije?

I znate šta joj na sve to može odgovoriti Delić, čovjek čija jedinica nosi krv na svojim rukama?

Pa može joj kazati: “Nije ovo ništa, ja sam ti Saranda još od 2007. godine više puta bio skupštinski poslanik, a i dva puta sam bio potpredsjednik ove iste Skupštine Srbije.”

Može joj kazati da već 15 godina unovčava i podiže svoj socijalni i društveni status u ovakvoj Srbiji zarad zločina njegove brigade. Može joj kazati da je sve vrijeme bio protivnik hapšenja zločinaca Karadića i Mladića i da je za svoj rad dobio povjerenje naroda (sic!)

Pa onda izjava predsjednice Kosova Vjosa Osmani, koja kaže:

“Na Kosovu, Saranda Bogujevci, koja je preživjela brutalni masakr srpskog genocidnog režima, obavlja funkciju potpredsjednice parlamenta, a u međuvremenu, Skupština Srbije imenovala je Božidara Delića, komandanta brigade koja je masakrirala hiljade Kosovara, za potpredsjednika.“, ne znači gotovo ništa u ovoj i ovakvoj Srbiji.

Zapravo griješim, izjava kosovske predsjednice i krvava Delićeva biografija predstavljaju najvažnije alate za uspjeh srbijanskih političara. Na žalost i sramotu i Srbije i građana Srbije.

Umjesto zaključka

Da se zna, tog jutra 28. marta 1999. u dvorištu Halima Gashija ubijeno je sedmoro djece i sedam žena:

Shpetim (1989.) i Shpend (1986.), sinovi Safeta Bogujevci, njegova supruga Sala (1960.), Nora (1984.), kćerka Seljatina Bogujevcija, njegova supruga Shefkate (1956.), Shehide Bogujevci (1932.), Nefise Bogujevcu Llugaliu (1945.), sestra Seljatina i Safeta, njena snaha Fezdrije Llugialiu (1978.), Dafina (1990.), Arber (1992.), Mimoza (1995.) i Albin (1997.), djeca Envera Durići, Fitnete (1963.), Enverova supruga i Isma (1930.), Enverova majka.

Saranda je preživjela i sad svjedoči svojim životom i radom o zlu koje joj se sručilo na dječija pleća. Ona kao i ostatak svijeta gleda u Srbiju, gleda u Božidara Delića, komandanta brigade zla, koji je danas potpredsjednik Skupštine Srbije i pita sa svima nama-ZAŠTO???