Islamski kulturni centar Podgorica

Dok se prijedorski imam Mahić tereti za širenje mržnje jer suštinski govori istinu o svetosavlju, u isto vrijeme, dole južnije u crnogorskom Kolašinu, na obodima srpskog sveta, se podiže spomenik Amfilohiju Radoviću, mitropolitu koji je drugovao sa ratnim zločincima Karadžićem i Mladićem i koji je govorio da su Bošnjaci/muslimani “lažni ljudi“.

Nakon što je govor glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice u Kozarcu kod Prijedora, Amira efendije Mahića postao javno dostupan, digla se i kuka i motika iz manjeg BiH entiteta da osudi i linčuje imama. Inače, za one koji ne znaju, reaguje se na njegove izjave koje dovode u vezu Svetog Savu, svetosavlje i fašizam, te na one koje Srpsku pravoslavnu crkvu porede sa sektom.

Šta je dobro na početku znati

Koliko je daleko otišla hajka na kozaračkog imama svjedoči i pusti fakat da je čak MUP RS pokrenuo postupak protiv njega.

U zvaničnom saopštenju stoji da su službenici Policijske uprave Prijedor pokrenuli postupak “zbog širenja mržnje“.

Uz napomenu da MUP nema nikakve veze sa onim što radi imam u medžlisu i džamiji i pustog fakta da MUP nema veze sa istraživanjem povijesti, treba dodati da je i Međureligijsko vijeće u BiH osudilo, kako kažu, neprihvatljiv govor usmjeren protiv Srpske pravoslavne crkve (SPC) i njenih vjernika kojim je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u prijedorskom naselju Kozarac, Amir Mahić SPC pripisao sektaštvo, a Svetom Savi fašizam.

Prije no što se upustim u analizu imamovog govora dobro je sagledati kontekst u kome se isti dešava kao i stanje stvari u Prijedoru, ali i u manjem BiH entitetu i regionu. I još jedna bitna stvar, nemam niti najmanje želje, volje ili htijenja da branim imama, niti da se petljam u vjerske stvari, pa je moguće da je njegov govor u tom kontekstu nedozvoljen i da onda slijedom stvari treba odgovarati Islamskoj zajednici, a ne svjetovnoj policiji, koja nema nikakve veze sa naračenim obraćanjem.

Svetosavlje kao povijesna ultradesničarska ideologija

Ali krenimo mi redom:

U govoru, baš na dan Svetog Save, kojeg poštuju srpski pravoslavci, imam je rekao:

“Šta je s druge strane, iz ugla pravoslavaca iz drugih dijelova svijeta, taj čovjek? To je čovjek na čijem učenju i ideologiji je začeta jedna sekta, koju mi ovdje dobro poznajemo. To je srpska pravoslavna sekta. To je u osnovi sektaško učenje pravoslavlja koje nema sa izvornim hrišćanskim i pravoslavnim učenjem osnovne poveznice koje bi trebalo da ima…”

Istina je da je svetosavlje utemeljeno tridesetih godina prošlog vijeka i da su ga utemeljili srpski ultranacionalisti i to ne kažem ja, nego Milivoj Bešlin, jedan od ponajboljih modernih srpskih historičara. On u svom tekstu “Svetosavlje bez Svetog Save (Nikolaj Velimirović i nacizam) eksplicitno kaže:

“Svetosavski nacionalizam je ultradesničarska politička ideologija koja spaja dva elementa – srpski nacionalizam i pravoslavni klerikalizam u 20. veku. Nastala je u krilu Bogomoljačkog pokreta kontroverznog vladike Nikolaja Velimirovića i intelektualaca okupljenih oko fašističkog pokreta Zbor 1930-ih godina. Kada je reč o sadržaju: od Svetog Save je uzeto ime, ostalo je proizvod duhovnih strujanja na ekstremnoj desnici u Evropi 30-ih godina 20. veka.“

Pa je zapravo jedina zamjerka na obraćanje imama Mahića ona formalne prirode, a tiče se samog Svetog Save, koji sa svetosavljem nema puno veze, ali jeste povijesni fakat i dalje da je upravo on (Rastko Nemanjić aka Sveti Sava) uzet kao patern (obrazac) po kome je stvoreno svetosavlje.

Idemo dalje. Imam efendija Mahić dalje navodi:

“Dvije osnovne ideološke postavke na kojima je utemeljeno svetosavlje, koje ispovijedaju pravoslavci u Bosni, jeste utemeljeno na dvije teške stvari. Prva je nacionalizam. To vam je crkva ili crkveno učenje koje zagovara nacionalizam, što nema nikakve veze ni sa Isusom, ni sa bilo kakvim crkvenim učenjem koje u svojoj osnovi ruši sve nacionalističke ideologije i hrišćane smatra jednakim. Pravoslavlje kakvim ga svetosavlje poznaje, ne smatra ih istim. Zato ćete imati jednog pravoslavca koji se nađe u ovim svetosavskim državama da bi skoro trebalo da promijeni vjeru da bi bio pravoslavac po njihovom kalupu.“

Ovo je živa istina! Svetosavlje je definitivno izbacilo i Isusa Hrista i njegovo učenje iz osnova SPC-a, a to je najveće moguće sektašenje. Na mjestu Isusa u Crkvi Srbije odavno stoluje Sveti Sava.

Ovome treba dodati da i pojedini vrsni klerikalni kritičari u pojavi svetosavskog nacionalizma unutar Srpske pravoslavne crkve vide filetizam (vjerski nacionalizam), koji je još na Carigradskom saboru 1872. osuđen kao moderna hereza (skrnavljenje hrišćanske vjere). Pa je onda ovaj dio govora imama Mahića zapravo u skladu sa učenjem Carigradske patrijaršije. A to što Crkva Srbije (SPC) odavno ne gleda u Carigradsku patrijaršiju, nego u moskovskog razvratnog patrijarha Kirila, to je već problem SPC-a, a ne imama Mahića.

Ljubav prema Hitleru i fašizmu

A sve ovo nas dalje dovodi do nespornog povijesnog fakta i neke vrste tabua na takozvanom “srpskom nacionalnom prostoru“, dovodi nas do “neprijatnog saznanja“ da su oci svetosavlja iz SPC-a i njene okoline bili ljubitelji ne samo fašizma nego i nacizma i da je svetosavlje u svojoj biti jedan ultranacionalistički koncept (blago rečeno) koji je upotrijebljen za nacionalnu mobilizaciju Srba uoči Drugog svjetskog rata.

Povjesničar Milivoj Bešlin upravo to dalje obrazlaže u svom tekstu, govoreći o ocima svetosavlja. Ovdje prvo slijedi dio o Dimitriju Najdanoviću, jednom od očeva svetosavlja:

“Sam termin ‘svetosavlje’ skovao je ljotićevski teolog Dimitrije Najdanović koji je 1932. pokrenuo list sa tim nazivom i u njemu objavio tekst Svetosavska paralipomena. Najdanović kao deo najužeg kruga oko Nikolaja Velimirovića, a po njegovoj naredbi, postaje pripadnik fašističkog pokreta Zbor Dimitrija Ljotića. Imao je istaknutu (intelektualno-propagandnu) ulogu kao kvisling u vreme nacističke okupacije Beograda, da bi Jugoslaviju napustio skupa sa Hitlerovim trupama, bežeći od antifašističkih oslobodilaca. Nikada se nije vratio u Jugoslaviju, već je iz emigracije do kraja života veoma aktivno radio protiv nje. U organicističkom ideološkom konceptu Dimitrija Najdanovića srpsko pravoslavlje i nacija su u simbiozi, dok je samu naciju definisao preko svojih uzora: ‘Nacistički i fašistički totalitarizam dva ‘firera’ Nemačke i Italije novijih dana potvrđuju na klasičan način našu postavku o naciji kao etnobiološkom telu…’ Uz snažnu podršku svog duhovnog i ideološkog mentora, Nikolaja Velimirovića, Dimitrije Najdanović je uređivao ljotićevsku i kvislinšku Našu borbu tokom 1941. i 1942. ostavivši najcrnje nacističke i antisemitske napise na srpskom jeziku. Jedna od njegovih neumrlih rečenica je: „Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu doneti novu preporođenu svetosavsku Srbiju.“ Svoj ideološki koncept i izum, od koga nije odustao, zaokružio je u emigraciji 1973. u knjizi Pravoslavlje i svetosavlje…“

A o Nikolaju Velimiroviću, historičar Bešlin je naveo sljedeće:

“…Poznata je kontroverza tog spisa da je on (Nikolaj Velmirović) napravio paralelu između Hitlera i Svetog Save. ‘Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam’, piše Nikolaj, svrstavajući upravo Hitlera u svetosavski panteon rečima: ‘I evo u 20. veku on je (Hitler) došao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji se priliči jedino svetitelju, geniju i heroju’. Srbima je, piše Velimirović, ‘taj posao svršio Sveti Sava, prvi među herojima u našoj istoriji’, koji ‘može biti i današnjoj Evropi učitelj o zdravom nacionalizmu svima.'”

Dakle, ovo su sve riječi jednog od najvažnijih živih povjesničara u Srbiji, bazirane na suhoj historijskoj građi i istini, a te riječi ne samo da potkrepljuju ono što je kazao kozarački imam, nego je situacija mnogo, mnogo gora po svetosavlje. Ponavljam osnivači svetosavlja, Nikolaj Velimirović i Dimitrije Najdanović bili su ljubitelji Adolfa Hitlera. Malo li je?

I opet podvlačim, jedina zamjerka koja ide na dušu imamu Amiru efendiji Mahiću je njegovo izjednačavanje Svetog Save i svetosavlja. Ali i tu stoji činjenica da je Rastko Nemanjić aka Sveti Sava bio razmaženi nacionalistički princ, koji ama baš ništa nije učinio za napredak obrazovnog sistema u Srba iako ga ovi slave kao “školskog sveca““. Doslovno nije podigao niti jednu jedinu školu, niti bilo šta što je u Srednjem vijeku podsjećalo na obrazovnu instituciju.

Licemjerne reakcije

A sad mnogo bitnija stvar, koja osvjetljava razmjere licemjerja u Prijedoru, RS-u, pa i u cijelom regionu, a tiče se reakcija na govor imama Mahića.

Gradonačelnik Slobodan Javor, je tako kazao između ostalog:

“U šoku sam, kada sam vidio izjavu zapitam se, ko sve predstavlja jednu vjeru. Pomenuti imam je izjavu dao upravo 27.1. na Savindan, gdje je Svetog Savu nazvao sektašem i da je začetnik fašizma na ovom području.“

Slobodan Javor, ako niste znali, to je isti onaj čovjek koji je rekao i ovo:

“Kad se sjetim šta je katolički kler radio i radi Srbima, koliko je žrtava pod njihovim blagoslovom bilo, ne da ne mogu ništa čestitati, već ih se gnušam…. Zato sačekajmo i sačekajte naš Vaskrs za čestitke”

I niko prvog čovjeka grada Prijedora, grada po kome nekažnjeno hodaju ubice i koljači nesrba, grada u kome je ubijeno i 102 djeteta, kažem niko prvog čovjeka ovog grada nije pozvao na policiju niti ga je teretio za širenje mržnje, jer se, kako reče, gnuša svojih sugrađana katolika. Kao što niko nije teretio za širenje vjerske mržnje ni Milorada Dodika, njegovog šefa, koji je onomad rekao da u Banjaluci “hodža arlauče“. Niko nikada!. To je izgleda dio folklora, a kad jedan imam kaže istinu onda ga se tereti za mržnju. Zanimljivo da ne kažem sramno i licemjerno.

Povijesni paradoks

Ali hajmo dalje.

Sudbina je htjela i baš ovih dana se okrutno poigrala i sa istinom i sa poviješću na ovim prostorima. Dok se prijedorski imam tereti za širenje mržnje jer suštinski govori istinu o svetosavlju, dole južnije u crnogorskom Kolašinu, na obodima srpskog sveta, podiže se spomenik Amfilohiju Radoviću, prijatelju ratnih zločinaca Arkana, Karadžića i Mladića, mitropolitu koji je govorio da su Bošnjaci/muslimani “lažni ljudi“.

I onda kada ovako postavimo stvari, jedini pravi problem je istina. Istina u očima onih koji je skoro stotinu godina ne žele prihvatiti i koji su razvili čitav ideološki sistem oko mita i laži.

I zato se digla ovolika prašina oko imamovog govora! Zbog istine, a ne zbog laži. A to je sav problem.

I na koncu da se vratimo na odgovornost imama Amira efendije Mahića: Da li je mjesto jednog povijesnog izlaganja u džamiji, e to je već pitanje za Islamsku zajednicu, a nikako za lokalnu policiju. I ako je imam prekršio neko pravilo, onda je to pravilo Islamske zajednice, pa njoj mora i podnijeti račun i izviniti se ako treba.

A povijest je kazala svoje!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.