Nedavno objavljeni snimak primitivnog šatorskog veselja, u kojem je učestvovao i sam državni vrh Srbije, izazvao je šok i zgražavanje u bošnjačkoj javnosti. Tokom tog događaja, kog je organizirala i uživo prenosila prorežimska medijska trovačica Informer, srpski pravoslavni teolog zajedno s visokim političkim zvaničnicima pjevao je pjesmu o “Turkinji koja kleči pred džamijom i zaklinje se na vjernost Srbinu”. Iako se na prvi pogled može činiti kao još jedna šovinistička balada iz repertoara kafanskih “patriota“, ovakve poruke nose duboko uznemirujuće i opasne konotacije koje ne smiju ostati bez odgovora.
Piše: Teufik Tahirbegović
U velikosrpskoj ideologiji, Bošnjaci se sistemski nazivaju “Turcima“. To nije puka greška – to je svjesna politika negiranja identiteta. Nazvati Bošnjaka Turčinom znači poricati njegovo pravo na vlastitu naciju, jezik, kulturu, pa i vjeru. Radi se o retoričkom oružju koje poništava historijsko i savremeno prisustvo Bošnjaka na Balkanu, s ciljem da ih se prikaže kao strano i privremeno tijelo koje se može – i treba – “ponovo integrisati“.
Kada pjesma opisuje Bošnjakinju muslimanku kako “kleči pred džamijom“ i zaklinje se Srbinu, ne govori se o ljubavi. Govori se o osvajanju. Muslimanka, simbolično nazvana “Turkinja“, postaje metafora Sandžaka, Bosne, cijelog prostora koji nacionalistička svijest smatra izgubljenim. Njezin čin pokoravanja simbolizira trijumf nasilnog ujedinjenja pod srpsku zastavu – bez borbe, bez prava na otpor.
U ratovima devedesetih, seksualno nasilje nad Bošnjakinjama bilo je sistemski korišteno kao instrument etničkog čišćenja. Pjesma je nastavak te prakse, ovoga puta u simboličkom, kulturnom obliku. Žena nije subjekt, već trofej. Njeno klečanje pred vjerom i narodom šalje poruku o trajnom porazu. To nije nostalgija – to je otvorena prijetnja.
Ovakve pjesme nisu samo “kafanska zajebancija“. One su nastavak političkog i kulturnog programa koji Bošnjake vidi kao grešku historije. Vrijeme je da se svaka ovakva poruka imenuje: ovo je govor mržnje, simboličko nasilje i poziv na pokoravanje. Svaka institucija koja šuti postaje saučesnik.
Na ovakve poruke šuti Srpska pravoslavna crkva. Šute navladine organizacije. Šute političke stranke. Šute ženske organizacije koje inače pozivaju na solidarnost i osudu mizoginije. A dok svi šute, novi mladi ljudi pjevaju stare pjesme koje uče da su Bošnjaci poraženi, a njihove žene tek plijen.
Bošnjaci, posebno žene, ne kleče. Oni i one stoje – uspravno, prkosno i slobodno. I to najviše boli one koji još uvijek pjevaju o porobljenim “Turkinjama“.
Izvor: Sandzacke.rs
