Autor: Islam Hurem
Jeste li čuli za ANATEMU nad Bošnjacima-Bošnjanima???
Postoji riječ koja u historiji Bosne i Bošnjana nosi posebnu težinu.
Ta riječ je anatema.
Dolazi od grčkog anathema – prokletstvo, odbačenost.
U crkvenoj praksi anatema je bila najveća moguća kazna koju je Rim mogao izreći: prokletstvo.
Ne samo “ti si u zabludi” – nego “Bog te prokleo. Ko te ubije – čini bogougodno djelo.”
Za bosanske krstjane – pripadnike autohtone, apostolske, monoteističke Crkve bosanske – Rim nije izricao anatemu samo riječima.
Izricao ju je krstaškim mačevima , bulama i lomačama.
INNOCENT III, 1202.
Dana 21. novembra 1202. papa Innocent III piše Bernardu iz Splita. U tom pismu – sačuvanom do danas – papa navodi da se “mnoštvo ljudi u Bosni sumnjiči za gnusnu herezu Katara.”
Ovo nije bila briga. Ovo je bila prijava.
Formalna optužnica kojom papa stavlja Bosnu na listu neprijatelja Rima – isti mehanizam koji je godinama prije primijenio na Languedoc u južnoj Francuskoj.
Isti papa koji će 1209. pokrenuti Albigenški krstaški rat s naredbom “Pobijte sve – Bog će prepoznati svoje” – sada je okrenuo pogled prema istoku. Prema Bosni.
SERIJA PAPSKIH BULA – POZIV NA UBISTVO
Ono što je uslijedilo bio je sistematičan, dugotrajan, dokumentiran pritisak Rima na Bosnu – kroz niz papskih bula koje su u praksi bile dozvola za ubistvo.
Papa Honorije III, 1221. Šalje legata Akoncija u Bosnu – u zemlju gdje, kako papa piše, “brojni krivovjerci javno naučavaju i svoje zablude otvoreno iznose.”
Poziva na krstaški rat. Bošnjani odolijevaju.
Papa ponavlja poziv 1225. Ugarska je zauzeta vlastitim problemima i ne odgovara.
Papa Grgur IX, 1233. Ide korak dalje – optužuje samog katoličkog bosanskog biskupa za pružanje utočišta hereticima. Biskupa koji nije Bosanac zamjenjuje njemačkim dominikancem Ivanom Wildeshausenom. Rim sad direktno postavlja svog čovjeka u Bosnu. Dominikanci – crkveni red osnovan upravo za progon heretika – ulaze u Bosnu.
1233-1234. Slavonski herceg Koloman koristi optužbu za herezu kao diplomatski i vojni izgovor za upad na bosansko područje.
Svaka od ovih bula bila je formalni akt koji je krstjanima oduzimao pravnu zaštitu. Proglašeni prokleticima – mogli su biti ubijeni bez posljedica.
To je anatema u praksi.
KRSTAŠKI RAT PROTIV BOSNE – 1235-1241.
Rim nije stao na papirima.
Između 1235. i 1241. godine pokrenut je krstaški rat protiv Bosne. Predvodio ga je mađarski princ Koloman. Dominikanci koji su mu slijedili izgradili su katedralu – i odmah počeli spaljivati lokalne “heretike.”
Hiljade spaljeno na lomačama.
Hiljade odvedeno u zarobljeništvo.
Zemlja opustošena.
Isti mehanizam koji je 1209. uništio Languedoc u Južnoj Francuskoj- iste metode, isti argument, isti Rim – primijenjen je na Bosnu.
Ali Bosna nije bila uništena.
Koliko god su pape bili uporni i odlučni u namjeri da im stanu ukraj, toliko su Bošnjani bili ustrajni da je obrane i u njoj opstanu. To ih je stajalo rijeke i potoke krvi, ali se ni po tu cijenu nisu htjeli odreći svojih vjerskih ubjeđenja.
Krstaški rat naglo je završio – ne zato što je Bosna bila poražena, nego zato što su Tatari napali samu Mađarsku i Koloman morao povući vojsku. Bosna je opstala.
PROGON SE NASTAVLJA – DO SAMOG KRAJA
Rim nije odustajao.
Poznate su najmanje četiri papske bule kojima se poziva na krstaški pohod protiv Bosne.
Pritisak nije prestajao kroz cijeli srednji vijek.
Kaločki nadbiskup Ugrin morao se zadovoljiti tek neznatnim uspjehom u područjima Soli i Usore, odakle je na povratku u Ugarsku poveo više hiljada navodnih krivovjeraca i njihovih porodica i naselio ih na području svoje jurisdikcije.
Hiljade Bošnjana – oteti, preseljeni, raseljeni.
Ne kao ratni zarobljenici. Kao prokletnici čije preseljenje Rim smatra bogougodnim činom.
A u samom bosanskom kraljevstvu – progon je kulminirao pod kraljem Stjepanom Tomašem, koji je obećao papi i Hunyadiju da će iskorijeniti “patarenstvo.” Rezultat: kako Truhelka bilježi – viša polovina krstjana napustila kuće i ognjišta. Do 40.000 duša potucalo se po Hercegovini praznih šaka.
Utočište su pronašli kod Hercega Stjepana Vukčića Kosače – koji je bio veliki pristalica krstjana i nakon progona primio brojne odbjegle krstjane u svoju zemlju, Hum.
ŠTA JE ANATEMA U PRAKSI ZNAČILA ZA BOŠNJANE ?
Formalna crkvena anatema nad bosanskim krstjanima nije bila izrečena u jednom svečanom činu. Bila je izrečena – i ponavljana – kroz svaku papsku bulu, kroz svaki poziv na krstaški rat, kroz svakog dominikanskog inkvizitora koji je ušao u bosansku dolinu.
U praksi je značila:
Pravno – krstjani nisu imali zaštitu crkvenog prava. Mogli su biti ubijeni, odvedeni, opljačkani bez posljedica za počinitelja.
Politički – svaki ugarski kralj ili vojvoda koji je htio napasti Bosnu dobio je papinski blagoslov i “indulgenciju” – oprost grijeha za sudjelovanje u pohodu.
Duhovno – bili su proglašeni prokletima od Boga.
U društvu gdje je crkva bila osnova legitimnosti – to je bila najveća moguća stigma.
I ipak – Bošnjani nisu popustili.
Kroz dva i po stoljeća papskog pritiska, kroz četiri krstaška pohoda, kroz dominikanske inkvizitore i ugarske vojvode – Crkva bosanska opstajala je. Planine su bile zaklon.
Vjera je bila oklop .
A did Crkve bosanske – priznat kao duhovni poglavar čak i od katarskih zajednica u Francuskoj – ostajao je simbol otpora koji Rim nije mogao slomiti.
KRAJ CRKVE BOSANSKE – I POČETAK NOVOG POGLAVLJA BOŠNJANA-BOŠNJAKA
Crkva bosanska nestala je krajem 15. stoljeća – ne poražena od Rima, nego iscrpljena stoljetnim pritiskom i konačno – prelaskom Bošnjaka na islam.
I taj prelazak nije bio poraz. Bio je – kako Truhelka piše – objeručke prihvaćen. “Sa obje ruke”. Sa olakšanjem.
Jer islam je učio isto što su krstjani oduvijek vjerovali: jedan Bog, bez trojstva, bez posrednika, bez raskošnih oltara i papinskih bula koje donose smrt.
Anatema Rima trajala je dva i po stoljeća.
Bošnjani su je preživjeli.
Postoji riječ koja u historiji Bosne i Bošnjana nosi posebnu težinu.
Ta riječ je anatema.
Dolazi od grčkog anathema – prokletstvo, odbačenost.
U crkvenoj praksi anatema je bila najveća moguća kazna koju je Rim mogao izreći: prokletstvo.
Ne samo “ti si u zabludi” – nego “Bog te prokleo. Ko te ubije – čini bogougodno djelo.”
Za bosanske krstjane – pripadnike autohtone, apostolske, monoteističke Crkve bosanske – Rim nije izricao anatemu samo riječima.
Izricao ju je krstaškim mačevima , bulama i lomačama.
INNOCENT III, 1202.
Dana 21. novembra 1202. papa Innocent III piše Bernardu iz Splita. U tom pismu – sačuvanom do danas – papa navodi da se “mnoštvo ljudi u Bosni sumnjiči za gnusnu herezu Katara.”
Ovo nije bila briga. Ovo je bila prijava.
Formalna optužnica kojom papa stavlja Bosnu na listu neprijatelja Rima – isti mehanizam koji je godinama prije primijenio na Languedoc u južnoj Francuskoj.
Isti papa koji će 1209. pokrenuti Albigenški krstaški rat s naredbom “Pobijte sve – Bog će prepoznati svoje” – sada je okrenuo pogled prema istoku. Prema Bosni.
SERIJA PAPSKIH BULA – POZIV NA UBISTVO
Ono što je uslijedilo bio je sistematičan, dugotrajan, dokumentiran pritisak Rima na Bosnu – kroz niz papskih bula koje su u praksi bile dozvola za ubistvo.
Papa Honorije III, 1221. Šalje legata Akoncija u Bosnu – u zemlju gdje, kako papa piše, “brojni krivovjerci javno naučavaju i svoje zablude otvoreno iznose.”
Poziva na krstaški rat. Bošnjani odolijevaju.
Papa ponavlja poziv 1225. Ugarska je zauzeta vlastitim problemima i ne odgovara.
Papa Grgur IX, 1233. Ide korak dalje – optužuje samog katoličkog bosanskog biskupa za pružanje utočišta hereticima. Biskupa koji nije Bosanac zamjenjuje njemačkim dominikancem Ivanom Wildeshausenom. Rim sad direktno postavlja svog čovjeka u Bosnu. Dominikanci – crkveni red osnovan upravo za progon heretika – ulaze u Bosnu.
1233-1234. Slavonski herceg Koloman koristi optužbu za herezu kao diplomatski i vojni izgovor za upad na bosansko područje.
Svaka od ovih bula bila je formalni akt koji je krstjanima oduzimao pravnu zaštitu. Proglašeni prokleticima – mogli su biti ubijeni bez posljedica.
To je anatema u praksi.
KRSTAŠKI RAT PROTIV BOSNE – 1235-1241.
Rim nije stao na papirima.
Između 1235. i 1241. godine pokrenut je krstaški rat protiv Bosne. Predvodio ga je mađarski princ Koloman. Dominikanci koji su mu slijedili izgradili su katedralu – i odmah počeli spaljivati lokalne “heretike.”
Hiljade spaljeno na lomačama.
Hiljade odvedeno u zarobljeništvo.
Zemlja opustošena.
Isti mehanizam koji je 1209. uništio Languedoc u Južnoj Francuskoj- iste metode, isti argument, isti Rim – primijenjen je na Bosnu.
Ali Bosna nije bila uništena.
Koliko god su pape bili uporni i odlučni u namjeri da im stanu ukraj, toliko su Bošnjani bili ustrajni da je obrane i u njoj opstanu. To ih je stajalo rijeke i potoke krvi, ali se ni po tu cijenu nisu htjeli odreći svojih vjerskih ubjeđenja.
Krstaški rat naglo je završio – ne zato što je Bosna bila poražena, nego zato što su Tatari napali samu Mađarsku i Koloman morao povući vojsku. Bosna je opstala.
PROGON SE NASTAVLJA – DO SAMOG KRAJA
Rim nije odustajao.
Poznate su najmanje četiri papske bule kojima se poziva na krstaški pohod protiv Bosne.
Pritisak nije prestajao kroz cijeli srednji vijek.
Kaločki nadbiskup Ugrin morao se zadovoljiti tek neznatnim uspjehom u područjima Soli i Usore, odakle je na povratku u Ugarsku poveo više hiljada navodnih krivovjeraca i njihovih porodica i naselio ih na području svoje jurisdikcije.
Hiljade Bošnjana – oteti, preseljeni, raseljeni.
Ne kao ratni zarobljenici. Kao prokletnici čije preseljenje Rim smatra bogougodnim činom.
A u samom bosanskom kraljevstvu – progon je kulminirao pod kraljem Stjepanom Tomašem, koji je obećao papi i Hunyadiju da će iskorijeniti “patarenstvo.” Rezultat: kako Truhelka bilježi – viša polovina krstjana napustila kuće i ognjišta. Do 40.000 duša potucalo se po Hercegovini praznih šaka.
Utočište su pronašli kod Hercega Stjepana Vukčića Kosače – koji je bio veliki pristalica krstjana i nakon progona primio brojne odbjegle krstjane u svoju zemlju, Hum.
ŠTA JE ANATEMA U PRAKSI ZNAČILA ZA BOŠNJANE ?
Formalna crkvena anatema nad bosanskim krstjanima nije bila izrečena u jednom svečanom činu. Bila je izrečena – i ponavljana – kroz svaku papsku bulu, kroz svaki poziv na krstaški rat, kroz svakog dominikanskog inkvizitora koji je ušao u bosansku dolinu.
U praksi je značila:
Pravno – krstjani nisu imali zaštitu crkvenog prava. Mogli su biti ubijeni, odvedeni, opljačkani bez posljedica za počinitelja.
Politički – svaki ugarski kralj ili vojvoda koji je htio napasti Bosnu dobio je papinski blagoslov i “indulgenciju” – oprost grijeha za sudjelovanje u pohodu.
Duhovno – bili su proglašeni prokletima od Boga.
U društvu gdje je crkva bila osnova legitimnosti – to je bila najveća moguća stigma.
I ipak – Bošnjani nisu popustili.
Kroz dva i po stoljeća papskog pritiska, kroz četiri krstaška pohoda, kroz dominikanske inkvizitore i ugarske vojvode – Crkva bosanska opstajala je. Planine su bile zaklon.
Vjera je bila oklop .
A did Crkve bosanske – priznat kao duhovni poglavar čak i od katarskih zajednica u Francuskoj – ostajao je simbol otpora koji Rim nije mogao slomiti.
KRAJ CRKVE BOSANSKE – I POČETAK NOVOG POGLAVLJA BOŠNJANA-BOŠNJAKA
Crkva bosanska nestala je krajem 15. stoljeća – ne poražena od Rima, nego iscrpljena stoljetnim pritiskom i konačno – prelaskom Bošnjaka na islam.
I taj prelazak nije bio poraz. Bio je – kako Truhelka piše – objeručke prihvaćen. “Sa obje ruke”. Sa olakšanjem.
Jer islam je učio isto što su krstjani oduvijek vjerovali: jedan Bog, bez trojstva, bez posrednika, bez raskošnih oltara i papinskih bula koje donose smrt.
Anatema Rima trajala je dva i po stoljeća.
Bošnjani su je preživjeli.
B-NET
