Iz haških arhiva:
Praksa granatiranja i snajperskog gađanja civila tokom opsade Sarajeva trajala je preko tri godine. Sudije u Haagu su zaključile da je namjera jedinica Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike srpske i njihovih komandanata bila da gađaju civile i koriste neselektivnu i prekomjernu vatru po gradu. Vijeće je konstatiralo da je u relevantnom periodu uslijed te kampanje u gradu ranjeno i ubijeno na hiljade civila i da su civili, koji su u to vrijeme živjeli u Sarajevu, trpjeli silni strah i velike muke jer nikad nisu znali kada će se naći na meti SRK.
Svjedoci odbrane Karadžića i Mladića koji su pokušali uvjeriti sudije da Sarajevo nije bilo pod opsadom:
DRAGAN MALETIĆ U dokumentu (3588/93) od 16. maja 1993. godine Maletić upozorava da su u BiH prisutne američke zelene beretke i druge strane obavještajne grupe, te naređuje njihovo privođenje, a “u slučaju bjekstva spriječiti ih, ako je to nemoguće izvršiti likvidaciju istih” – završava svoju naredbu zajednički svjedok Karadžića i Mladića.
U istom aktu Maletić naređuje da se spriječe strane novinarske ekipe koje trebaju, navodno, po zahjevu rimokatolicke crkve iz Hrvatske da izvrše uvid i naprave snimke porušenih vjerskih objekata: “U cilju sprečavanja ovakvih aktivnosti ne dozvoliti ulazak stranim novinarima.” Maletić je izdavao i naređenja za hapšenje australskih, holandskih i drugih novinara.
U Haagu je, braneći Karadžića, Maletić tvrdio da srpske snage nisu snajperima djelovale po Sarajevu sa zgrade Metalke i iz nebodera u Lenjinovoj ulici. Kada mu je tužitelj pokazao spiskove snajperista kojima je komandovao i fotografije snajperskih gnijezda, Maletić je rekao da se ne sjeća niti jednog imena, nakon čega je bio suočen s novim činjenicima koje moraju naći svoje mjesto u Tužiteljstvu BiH.
Tužitelj Adam Weber je u unakrsnom ispitivanju svjedoka suočio sa izjavom zamjenika komandanta bataljona Milana Hrvačevića koju je dao bosanskom MUP-u 1996. godine, a u kojoj kaže da su se u snajperskom djelovanju po zgradama posebno isticala dvojica snajperista – Zlatko Subotić i Marinko Krneta. Tužitelja je zanimalo kako to da je Hrvačević znao za snajperiste, a “obavještajac” Maletić “nije upoznat” s njihovim djelovanjem.
 |
Tužitelj je tokom svjedočenja od Maletića zatražio da mu preda kopiju izjave koju je držao pred sobom tokom ispitivanja. Maletić je tvrdio da je uoči svjedočenja na toj kopiji komentirao nekoliko dokumenata koji su mu pokazani prilikom ranijeg svjedočenja na suđenju Karadžiću. Tako se, na primjer, za slučaj da bude upitan o “likvidacijama” zarobljenika pri pokušaju bijega tokom prisilnog rada na prvoj liniji fronta pripremio da kaže da je to bilo opravdano jer su oni mogli protivničkoj strani otkriti položaje VRS.
Na pitanje sudije Molotoa šta je uradio povodom otvaranja vatre po dvojici zarobljenika u bjekstvu, Maletić je rekao da nije uradio “ništa”.
PREDRAG TRAPARA Komandir čete Prve sarajevske mehanizovane brigade. Bio u grupi Karadžićevih Srba koji su bili zaduženi da 1990. i 1991. Srbima dijele oružje od JNA. Protiv Trapare je CSB Sarajevo podnio krivičnu prijavu zbog oružane pobune (br. 19./05-1-KU:4189/94) 21. oktobra 1994. Prijava je obuhvatala još 22 osobe, na čelu sa Malkom Koromanom, Draganom Šehovcem, i dr. Pripadnici MUP RBiH uhvatili su Traparu u oktobru 1991. godine u prevozu naoružanja JNA, zbog čega je proveo u pritvoru mjesec dana i bio osuđen prije izbijanja rata u BiH.
Kada je u Haškom tribunalu tvrdio da se ne sjeća svoje uloge u naoružavanju Srba, tužitelj ga je suočilo s policijskim zapisnikom, nakon čega se iznenada “prisjetio” i priznao da je učestvovao u transportu i podjeli naoružanja JNA Srbima. Vidno iznerviran, jer je uhvaćen u laži, rekao je: “Imao sam želju da pomognem prestrašenom srpskom narodu”. U kamionu, u kome je uhvaćen, bili su minobacači, teški mitraljezi, automatske puške…
SLAVKO GENGO I MILORAD DŽIDA Slavko Gengo, bio je komandant Sedmog bataljona Prve romanijske brigade, i pod njegovom kontrolom su bili monobacači na Mrkovićima i Debelom brdu, a Milorad Džida, bio je njegov zamjenik.
I jedan i drugi su u Haškom tribunalu osporavali da su granatirani civilni ciljevi, i kategorično su tvrdili da granata ispaljena na pijacu Markale, kada je poginulo 66 i ranjeno više od 140 civila, došla iz njihovog rejona, uz objašnjenja da je UNPROFOR redovno kontrolirao njihove položaje. Na to im je tužitelj pokazao dokument UNPROFOR-a iz koga je vidljivo da UNPRPFOR-u od novembra 1993. do marta 1994. Vojska Republike Srpske nije dozvoljavala da uđe u reon Mrkovića i Debelog brda.
Dok je Gango tvrdio da je izvještaj o mješovitoj komisiji, koja je trebala istražiti ispaljenje granate na Markale, potpisao upravo njegov zamjenik Džida, Milorad Džida je u svom svjedočenju izjavio da on nije potpisao izvještaj, nego izvjesni Jakovljević. No, Haško tužiteljstvo je tvrdilo da ta komisija nije ni postojala.
 |
Inače, Slavko Gengo je bio pri komandi Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, zadužen i za objedinjavanje potreba brigada za modifikovane avio bombe. U timu su sa njim bili i Milivoj Solar, Momo Tomić, Dragan Kulin, Mile Domazet.
NIKOLA MIJATOVIĆ Još jedan zajednički svjedok odbrane Karadžića i Mladića. Bio je načelnik bezbjednosti, a potom načelnik Štaba Ilidžanske brigade. Ovaj svjedok je svojim izjavama tokom svjedočenja izazvao podsmijeh, jer se u svojim tvrdnjama pokušao koristiti nalazima sudskog vijeća iz prvostepene presude protiv Ante Gotovine. Naime, Mijatović je tvrdio da je Ilidžanska brigada prije svakog dejstvovanja prethodno istraživala da li u prečniku od 200 metara ima civila, pa je, tek, onda dejstvovala, kako bi time izbjegla civilne žrtve!?
Imao je i više javnih nastupa u kojima je govorio da su Markale I i II rezultat “muslimanskih akcija”, te da je da u logorima u BiH ubijeno preko 15.000 hiljada Srba.
U haškoj sudnici je izjavio i kako je na području Alipašinog polja imao 9 vojnih ciljeva koje je trebalo neutralisati, od kojih i garaže i skloništa koji su, po njemu, bili legitimni vojni ciljevi, jer su se “tamo držali minobacači i drugo muslimansko oruzje”. Izjavio je i ovo: “Radovan Karadžić je obožavana ličnost srpskog naroda, bez koga Srbi ne bi bili slobodni, niti bi ih bilo sa bosanske strane rijeke Drine.”
MILE SLADOJE Komandant kasarne u Nedžarićima, kasnije zamjenik komandanta bataljona Ilidžanske brigade. Prema tvrdnji ovog svjedoka svi artiljerijski napadi, koji su prouzročili civilne žrtve na bosanskoj strani, proizvod su, ili propagnade, ili režiranih akcija od same muslimanske strane.
I Sladoje je, kao i ostali svjedoci, tvrdio da nisu postojali snajperisti, i da u jedinicama nije bilo profesionalnih vojnika. Po njemu, “Srbi su samo uzvraćali vatru i nisu nikada prvi napadali”.
Za masakr u redu za vodu koji se desio na Dobrinji 12. jula 1993. godine, također je izjavio da je isceniran, jer, navodno, za srpsku stranu nije bila vidljiva ulica u kojoj su Sarajlije stajale u redu za vodu (jer je voda bila uskraćena gradu pod opsadom).
Sladoje je negirao i da su srpske snage iz Nedžarića odgovorne za artiljerijski incident iz optužnice u kojem je 22. januara 1994. godine na Alipašinom polju ubijeno šestoro djece i ranjeno još petoro. U pisanoj izjavi odbrani i odgovarajući na pitanja advokata, Sladoje je naveo da su granate na Alipašino polje ispaljene iz objekta “Stigma” s područja pod kontrolom Armije RBiH.
DUŠAN ŠKRBA Zajednički svjedok, Dušan Škrba, bio je komandant artiljerijske grupe u Lukavici, komandant artiljerije u divizionu Prve sarajevske brigade, ali i jedna od ključnih osoba za ilegalno naoružavanje Srba.
Škrba je tokom svog svjedočenja dao jednu od možda i “najoriginalnijih teorija”: tvrdio je da je VRS na osnovu snimka sarajevske TV zaključila da gradska Vijećnica služi kao veliko skladište municije i da se požar u Vijećnici širio iz podruma, a ne sa krova, što je dokaz da je Vijećnica zapaljena od “muslimanske strane”, a ne, nikako, od granata VRS-a. Škrba je tvrdio i da taj dan, 27. augusta 1992, uopće nije bilo granatiranja Vijećnice. Istakao je da je od UNPROFOR-a uvijek dobijao pozitivne ocjene, odnosno da UNPROFOR nije imao primjedbi na njegove izvještaje.
Haško tužiteljstvo je Škrbi prezentiralo izvještaj u kome jedan od visokih časnika UNPROFOR-a navodi da Škrba uopće nije slao izvještaje, da se ponašao neodgovorno, te da je granatiranje Sarajeva komentirao kao “zagrijavanja cijevi”, kao i da je jedno od bezbrojnih granatiranja Sarajeva, prilikom koga je ispalio tri granate, prokomentirao ovom časniku UNPROFOR-a kao “po jedan za svaki prst u srpskom pozdravu.”
BRANKO RADAN Bivši predsjednik Izvršnog odbora Općine Novo Sarajevo u Haagu je izjavio da su se Muslimani i Hrvati još 1991. počeli naoružavati, da se Srbi nisu pripremali za rat, i da je on pokušao da omogući iste uvjete života za sve stanovnike općine, posebno Grbavice.
Prema ovom “političkom” svjedoku, probleme na Grbavici je pravila grupa od devet muškaraca među kojima je najozloglašeniji bio Veselin Vlahović zvani Batko. Oni su, po Radanu, zlostavljali nesrbe, a Radan je, navodno, na sastancima insistirao da ih se spriječi u činjenju krivičnih dela. Za tu Vlahovićevu grupu je tvrdio da nije imala političku zaštitu niti podršku. S druge strane, Haško tužiteljstvo je tvrdilo da je Veselin Vlahović Batko imao zaštitu u političkom rukovodstvu bosanskih Srba, te da je nesmetano godinama zlostavljao i ubijao nesrbe na Grbavici.
Tužiteljstvo je svjedoku pokazalo dokument o sastanku srpskih zvaničnika koji je održan u policiji decembra 1991, a na kome su bili i predstavnici Civilne zaštite i Teritorijalne odbrane, i na kome je dogovoreno da se izvrše pripreme za popunjavanje rezervnih sastava, što je predstavljalo početnu pripremu za rat.
Ovom zajedničkom svjedoku su predočeni i dijelovi knjige “Svjedočim” Biljane Plavšić, koja je o zločinima na Grbavici, po njenim tvrdnjama, obavijestila Karadžića, Momčila Mandića i Miću Stanišića. Mandić se, “samo iskezio” i rekao “ah, Batko”, a navodno je slično reagirao i Stanišić. Plavšićeva je u knjizi zaključila da su, upravo, Karadžić, Mandić i Stanišić bili “zaštitnici Veselina Vlahovića Batka”. Zajednički svjedok je odbacio ove Plavšićkine navode i optužio Rajka Vasića da je “autor knjige… s određenim namjerama”.
ZDRAVKO ŠALIPUR Bivši član Kriznog štaba srpske opštine Novo Sarajevo je svjedočeći na suđenju Ratku Mladiću naveo da je život na Grbavici bio “paklen” zbog stalnog granatiranja i snajperskog djelovanja sa položaja Armije RBiH. S druge strane, život nesrba na Grbavici je u izjavi odbrani opisao kao “harmoničan”, tvrdeći da su Bošnjaci i Hrvati uživali sva prava i slobode.
ZDRAVKO ČVORO Bivši predsjednik Kriznog štaba i Izvršnog odbora Opštine Pale izjavio je u Haagu da nije bilo prisilnog iseljavanja Bošnjaka sa Pala, te da su opštinske vlasti garantirale “sva prava Muslimanima”. Ovaj zajednički svjedok, kao i mnogi prije njega, tvrdio je da je on lično uvjeravao Bošnjake da ostanu, ali da su oni na kraju “dobrovoljno” otišli sa Pala. Čvoro je u pisanoj izjavi naveo da su se “Muslimani osjećali nesigurno jer su se bojali osvete zbog zločina nad Srbima koje su počinili njihovi sunarodnici, te su zbog toga tražili da odu”, a on im je pomogao tako što je organizirao konvoje!?
Tužiteljstvo je u unakrsnom ispitivanju prezentiralo dokument-pismo, koje je Čvoro uputio Biljani Plavšić 7. jula 1992. godine, u kome je tvrdio da je bilo prisile u iseljavanju Bošnjaka. Na ovaj argument Haškog tužiteljstva Čvoro je “mrtav –hladan” rekao da su upravo Bošnjaci pogrešno protumačili Odluku paljanske Skupštine iz 1992, da svaki građanin ima pravo da bira mjesto gdje će da živi, i počeli napuštati Pale, a što je, onda, bio signal i za pojedine Srbe da izvrše dodatni pritisak na Bošnjake?!
STEVAN VELJOVIĆ I VLADIMIR RADOJČIĆ Veljović je bivši operativac nekoliko jedinica VRS-a, a Radojčić ratni komandant Ilidžanske brigade za kojeg je Karadžić tražio siguran dolazak u Haag zbog straha od mogućeg hapšenja.
Veljović je tvrdio da su avio bombe mogle biti korištene samo za bacanje iz aviona i da su prilikom ispaljivanja sa zemlje bile izrazito neprecizne. Radojčić, međutim, kaže da su modifikacijom – koja je podrazumevala dodavanje raketa na bombe i njihovo ispaljivanje lanserima sa zemlje – učinjene “daleko preciznijim”. Veljović je tvrdio i da modifikovane avio bombe nisu imale tablice gađanja i da pre upotrebe nisu testirane, dok je Radojčić izjavio da je testiranja bilo i da su postojale “privremene tablice”. Veljović je izjavio da avio bombe zbog nepreciznosti nisu korišćene za napade na sarajevska urbana područja već samo na otvorene “šire prostore”, a Radojčić da su gađane, doduše, pažljivo odabrane mete u gradu. Tri takve bombe, priznao je Radojčić, ispaljene su po njegovom naređenju.
MILORAD ŠEHOVAC Za njega je Karadžić, također, tražio siguran dolazak u Haag. Bio je ratni komandant Druge sarajevske brigade koja je držala položaje prema sarajevskim naseljima Hrasnica i Dobrinja. Pukovnik Milorad Šehovac na suđenju Ratku Mladiću tvrdio je da je Armija RBiH kršila međunarodna pravila ratovanja jer nije sklonila civile iz zone borbenih dejstava!?
Tužiteljstvo je ukazivalo da je svjedok bio umiješan u kriminalne aktivnosti, te sugeriralo da Šehovac nije pouzdan svjedok. Tužitelj Peter McCloskey je u unakrsnom ispitivanju ukazao da je svjedok izostavio da u izjavi navede detalje iz svoje vojničke karijere s početka rata kada je vršio dužnost načelnika Štaba Prve posavske brigade VRS-a u Brčkom. Po tužitelju, svjedok je taj detalj iz svoje biografije izostavio, jer je bio jedan od izvršilaca krivičnih djela u brčanskom kraju. Naime, prema iskazu jednog svjedoka u predmetu Momčila Krajišnika, Šehovac je naredio ubistvo Hrvata, Franje Vrginčića.
SINIŠA MAKSIMOVIĆ I BLAŠKO RAŠEVIĆ Po Mladićevom svjedoku, Siniši Maksimoviću, sa srpskih položaja nije ispaljena granata koja je 5. februara 1994. ubila 66 i ranila oko 140 Sarajlija na tržnici Markale, kao ni snajperski hitac koji je 6. marta 1995. ranio 14-ogodišnjeg dječaka na Sedreniku.
Nakom Maksimovića je svjedočio Blaško Rašević, koji ga je u ljeto 1994. godine naslijedio na mjestu komandira čete “Mrkovići”. Njihova jedinica je držala položaj kod sela Mrkovići, a najznačajnija tačka pod njihovom kontrolom bila je Špicasta stijena odakle je, po tvrdnjama Tužiteljstva, vršen snajperski teror nad dijelom Sarajeva.
Kao svjedok Mladićeve odbrane, Svetozar Guzina, tvrdio je da su se on, kao komandant bataljona VRS-a iz Nedžarića, i svi srpski vojnici na sarajevskom ratištu striktno pridržavali Ženevskih konvencija.
Predsjedavajući sudija provjerio je njegovo znanje o Ženevskoj konvenciji, koje je, kako je na kraju priznao Guzina, bilo samo načelno s obzirom da je prije rata bio ugostitelj, a ne školovani oficir.
Blagoje Kovačević, bivši komandant Trećeg pješadijskog bataljona Prve sarajevske mehanizovane brigade VRS, na suđenju Radovanu Karadžiću tvrdio je da srpske snage nisu djelovale snajperima i minobacačima po civilnim ciljevima u Sarajevu.
Svedočeći u odbranu Ratka Mladića, bivši obaveštajac Sarajevsko-romanijskog korpusa, Milorad Bukva, naveo je da je “muslimanska strana” u Sarajevu brojala između 35 i 38 hiljada ljudi, te da je koristila bolnice, škole i obdaništa kao komandna mesta i artiljerijske položaje, na šta je predsedavajući sudija opomenuo tužiteljicu da Mladićevog svedoka – pukovnika Bukvu – ne ispituje detaljno o tvrdnji da je masakr u redu za hljeb insceniran od strane Muslimana, jer svoju tezu nije potkrijepio činjenicama, pa je njena dokazna vrijednost “ravna nuli”.
Na suđenju Ratku Mladiću svjedočiili su i Stojan Malčić, zamjenik načelnika sektora za organizacijsko-mobilizacijske poslove u Glavnom štabu VRS i Gojko Drašković koji je u ratu bio prvo komandir voda i čete, da bi napredovao do zamjenika komandanta Drugog bataljona Sarajevske mehanizovane brigade. Zona odgovornosti njegovog bataljona protezala se duž linije razdvajanja na Grbavici, od Vrbanja mosta do kasarne Slaviša Vajner Čiča.
Slobodanu Tuševljaku, komandiru četvrtog voda Prve sarajevske mehanizovane brigade koja je držala položaje u Ozrenskoj ulici, nakon njegovih izjava tužiteljica je dokazala da spisak MUP Republike Srpske od 3.300 žrtava nije pouzdan. Kao prvo, ukazala je da su na spisku ljudi koji su stradali u Olovu, Konjicu, Kladnju, Rogatici, Kiseljaku i drugim mestima koja ne ulaze u 10 sarajevskih opština. Dalje, mada je svjedok tvrdio da kompjuterski program policije Republike Srpske ne dozvoljava dupliranje podataka, optužba je otkrila 60 slučajeva u kojima je ista osoba dva puta zavedena kao žrtva.
Ratni pomoćnik komandanta Sarajevsko-romanjskog korpusa i bivši pomoćnik komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa za moral, vjerska i pravna pitanja VRS, Luka Dragičević, smatra da su Srbi “genetski jači, bolji, ljepši i pametniji” od “poturica”, odnosno Muslimana, te da ga to ne čini rasistom, jer, kako je istakao, to su “činjenice u koje ga je uvjerilo njegovo životno iskustvo”. U svojim smjernicama za jačanje morala starješina i vojnika SRK-a Dragičević je, između ostalog, o “poturicama” napisao sljedeće: “Njih treba samo malo jače i osmišljeno udariti po nosu i ponovo će promijeniti vjeru”. Na taj način je, kako je objasnio, želio da “ohrabri” svoje potčinjene da se uspješno bore protiv Armije RBiH. Pohvalio se kako je znao kako se to radi navodeći da o tome svjedoče pobjede koje je ostvario kao komandant na višegradskom ratištu.
Pukovnik Vlade Lučić tvrdio je da je srpska strana na sarajevskom ratištu municiju koristila racionalno i skoro isključivo u odbrambene svrhe. Tužiteljica ga je suočila s dokumentom u kome komanda Sarajevsko-romanijskog korpusa upozorava potčinjene brigade da prestanu sa neracionalnom paljbom na naseljene dijelove grada u vrijeme kada uopšte nema borbi.
Ratomir Maksimović je pomorski oficir koji se tokom rata u BiH našao daleko od svoje uže specijalnosti – u odjeljenju za moral komande Sarajevsko-romanijskog korpusa, ali je bio i na drugim funkcijama u zoni odgovornosti SRK. On je tvrdio da je Sarajevo sa srpskih položaja granatirano “samo u krajnjoj nuždi” i da su civili stradali “kao kolateralna šteta”, negirajući da je korpus naoružavao paravojne grupe koje su se borile pod njegovom komandom.
Bivši načelnik artiljerije Prve sarajevske motorizovane brigade Savo Simić izjavio je da je vojska bosanskih Srba oko Sarajeva uvijek vodila defanzivne akcije i nije imala namjeru da teroriše civile, a njegova jedinica je više puta pohvaljivana zbog discipline. Po Simiću granata koja je 12. jula 1993. godine ubila 13 civila dok su stajali u redu za vodu na Dobrinji ispaljena je iz sektora Butmir koji je bio pod muslimanskom kontrolom. Isto važi i za granatu koja je 22. januara 1994. godine pogodila grupu dece na sankanju na Alipašinom polju.
Svjedok odbrane Radovana Karadžića, bivši komandant čete VRS-a sa Hrasnog brda, Dušan Zurovac, optužio je Armiju RBiH za ono za šta su (do tada) pred Tribunalom bili osuđeni komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa: za neselektivno granatiranje, snajpersko dejstvovanje po civilima, pa čak i za opsadu Sarajeva!? Zurovac je tvrdio da je grad prije i poslije rata izgledao isto.
U unakrsnom ispitivanju, ovaj svedok je otišao i korak dalje, tvrdeći da Sarajevsko-romanijski korpus nije držao grad u opsadi, već da je postojala “unutrašnja opsada” Armije RBiH s ciljem da se stanovništvo opljačka. Kada mu je tužiteljica Kimberly West pokazala više dokumenata VRS u kojima se navodi da neprijatelj “pokušava da probije opsadu”, Zurovac je ne trepnuvši najmanje pet puta ponovio da to zaista i jeste bilo tako, time pobijajući vlastite tvrdnje.
Jedan od zaštićenih svjedoka Karadžićeve odbrane govorio je o prvom napadu na pijacu Markale, iznoseći jednu od najnevjerojatnijih teorija tvrdeći da je UNPROFOR nakon udara došao do podataka da su granatu ispalili mudžahedini pokušavajući da pogode Jevreje koji su baš tada napuštali grad, ali su promašili i pogodili tržnicu. U unakrsnom ispitivanju priznao je da nikada nije vidio mudžahedine u Sarajevu.
Potpukovnik Inđić (predvodio zarobljavanje 21 francuskog vojnika), tvrdio je da su snajperisti Armije RBiH pucali na vojnike UNPROFOR-a i na “sopstveni narod”, pa su se ta ubistva kasnije pripisivala Srbima koji su već bili označeni kao “loši momci”. Zbog toga je, po njemu, srpska strana činila sve kako bi se ostvario potpuni prekid vatre na cijeloj teritoriji BiH, ali bosanske vlasti na to nisu pristajale. Tvrdio je i da voda i struja gradu nisu namjerno zaustavljani i da se ne sjeća ni jednog protesta koji bi potvrdio da su snajperisti VRS-a gađali Sarajlije.
I potpukovnik VRS-a, Desimir Šarenac, tvrdio je da su Sarajlije – što nehotično, što namjerno – same sebe granatirale, jer su, kako je objasnio, pravili improvizirane projektile koji bi često “podbacili”, pa bi umjesto srpskih položaja na koje su ispaljeni pali na naseljeno područje pod kontrolom Armije RBiH. Kao primjere navodnog namjernog “samogranatiranja” naveo je masakre u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina i na tržnici Markale.
I bivši prevodilac u Posmatračkoj misiji UN-a, Milorad Batinić, svjedočeći u odbranu Ratka Mladića, tvrdio je da su incidenti u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina 27. maja 1992. i na pijaci Markale 5. februara 1994. godine “inscenirani” kako bi se za njih optužili Srbi. Tužiteljstvo je u unakrsnom ispitivanju ukazalo da svjedok nema ličnih saznanja o tim incidentima, kao ni saznanja o toku i rezultatima zvaničnih istraga vođenih na licu mjesta.
Milorad Batinić, svjedok odbrane Ratka Mladića, sa sobom je u Haag ponio ratnu fotografiju s generalom Mladićem kako bi mu je Mladić potpisao, izjavljujući: “Svi žele autogram Elvisa Prislija, pa zašto ne bih i ja imao potpis od generala”.
Vijeće je pažljivo ocijenilo iskaze bivših vojnika i oficira SRK-a koji su negirali da je namjerno gađanje civila u Sarajevu snajperima bilo praksa SRK-a. Vijeće je konstatiralo da je to negiranje neodrživo i da se u potpunosti kosi s realnošću na terenu kada se razmatra u kombinaciji s prihvaćenim dokazima tužiteljstva. /Preuzeto sa FB profila Dženana Karup Druško/
